|
Nakon što sam pogledao film Da Vinci kod požalio sam tih dva i pol sata i onih dvadeset kuna utrošenih na to dosađivanje. Moja majka, koja je pročitala stotine kriminalističkih romana, tri puta je htjela prestati čitati taj bestseller ali je izdržala do kraja nakon što se nakon dvogodišnjega čekanja napokon domogla knjige iz knjižnice. Prednost knjige je da je možete zatvoriti kad vam drago, dok je iz kina bilo nezgodno izaći. Film je bio naprosto grozan!
Teško je vjerovati da su ga radili inteligentni ljudi za inteligentne ljude. Scenarij je pun rupa i nelogičnosti, ezoterijsko-spiritualna nadgradnja je površna i nasumce izmiješana, a simbolika jeftino rabljena. Uloge su loše i površne, a od potpune dosade spašava tek povremeno dobra glazba i pristojna produkcija. Teško je vjerovati da je takav film uspio izazvati toliko pozornosti i rasprava. Pitanje je i zbog čega su Crkva i crkve digle toliku buku oko filma. Više bi razloga za to imala policija i tajne službe koje su prikazane poprilično traljavima i nesposobnima. Uz pametniju strategiju Crkva je film mogla iskoristiti za promidžbu vlastitih interesa: interes za njene spletke i historijska podvaljivanja opravdati transcendentalnim ciljem, naprimjer. Najsimpatičniji lik mi je prelat «zloglasnog» Opus Dei koji je duboko uvjeren u smisao žrtve koju zahtijeva njegova misija. Sve ostalo je new-age limunada dodatno razblažena za konzumaciju prosječnoj američkoj intelektualnoj zahtjevnosti. Primjer uspješnosti ovoga neuvjerljivog trilera ne svjedoči samo njenu mizernost nego i provocira pitanje zašto su se mnogi kršćanski vjeroučitelji toliko uzbunili nad cijelom pričom Da Vinci koda. Zar spekulacija o seksualnom Isusu može postati toliko opasna po dogmu? Onda je i dogma slaba što ne čudi jer gotovo dva milenija stoji na krhkim nogama upitne autentičnosti. Dodatno, uporabna moć Krista kao ikone patničke ljubavi sve više blijedi pod naletima hedonističkog individualizma omotanoga u duhovnost koja vapi za bezbolnom konzumacijom svega pa i ljubavi. Uzor se pohabao na križu, paradigma se potrošila, samomučenje i progonjenost osjećajem krivnje kao bitni psihološki konstituens kulture Zapada (J.Delameau) sve više se doživljavaju kao nehumani i nespiritualni. Činjenica je da je Isus Krist oblikovan prema pavlo-augustinskoj svetačkoj koncepciji obogotvorenog iskupitelja i da je taj model institucionaliziranoga patnika danas i mnogim kršćanima jednako neprihvatljiv kao što je to bio i Nietzscheu prije stotinjak godina.
Masovna recepcija Da Vinci koda uznemirila je svećenstvo i starješinstva kršćanskih crkava koje žive od prodaje svojih Knjiga i filmova o agoniziranom iskupitelju. Riječ je uvijek o borbi za prevlast na tržištu ideja. Ljudima se sviđa što je Isus vodio ljubav sa ženom. To se prodaje kao i sva ostala potrošna roba u nedjeljnome shopingu kada se novac opet ne slijeva u škrabice i kada blagdan rezerviran za razbuđivanje skrušenosti postane dan obijesti u ritualu rastrošnog idolpoklonstva po hramovima tržnih centara. Don Brown je svojim slabašnim uratkom uzdrmao tržište. Što će tek biti kada se pojavi pravi majstor?
|
