|
|
Koja je uloga javne škole danas? Po brojnim pokazateljima uključujući i gotovo svakodnevne medijske slike o nasilju među klupama, čini se da je njezin utjecaj na kultivaciju svijesti mladeži sve minorniji. Izvješća o pedofiliji, pornografiji i drogi dobra su hrana za naslovnice tabloida, no mračna strana školstva sakrivena je u svakodnevnom ozakonjenom zaglupljivanju kroz zastarjeli obrazovni sustav i iscrpljeni kadar koji se ne može uhvatiti ukoštac s hormonski nabrijanom generacijom računalnih frikova, neoanarhista, punkera i narko-konzumenata.
Odgojna funkcija javne škole izgubila se zajedno s učiteljima koji su vjerovali u prosvjetiteljsku misiju nastavnika, temeljenu bilo na religijskom bilo na ideološkom zasadu. Danas su škole svedene na edukacijske proizvodne pogone u neprestanom nastojanju za prilagodbom sve zahtjevnijem tržištu rada. Odgojni aspekt je zanemaren jer su moralni temelji društva uzdrmani, pa su osobni primjeri kompetentnih i entuzijastičnih učitelja odviše malobrojni da zaustave rastuću plimu prezira u naraštaja čija dob i temperament teško podnosi licemjerje.
Pored roditeljske i ravnateljske represije, nastavnici se žale na sve učestalije nasilje od strane učenika. Udružuju se i štite ne bi li sačuvali ono malo preostalog digniteta profesije. S pravom, premda bi valjalo zapitati se nisu li mnogi od njih sami doprinjeli takvoj agresivnosti. Gdje je nestao autoritet učitelja? Više se ne skriva iza autoriteta sustava jer je i on uzdrman. Osobna karizma je nešto što nema svatko i što se ne stječe povremenim strukovnim tečajevima i seminarima.
Povremeno slušam stravične priče iz jedne varaždinske osnovne škole. Što se tamo ponekada zbiva, više priliči Monty Pythonu show programu nego obrazovnoj instituciji. Otkačeni profesor koji skiči, skače na klupu i vrišti.... Češka si stražnjicu kao da je potpuno sam u razredu. Tjednima se ne pere. Težak slučaj. Ravnatelj ga štiti, a uskoro će i u mirovinu, nadamo se s još nekoliko svojih kolega i kolegica koji iz godine u godinu iskazuju sve jasnije simptome neuroze i traumatiziranosti. Nije im lako. Nepripremljeni za zahtjevniji, personalniji pristup i prestari da mijenjaju svoje metode jednosmjerne komunikacije i još dodatno frustrirani svojim društvenim statusom i primanjima, postaju neželjeni katalizatori nemira i nasilja u klupama. Današnji klinci nemaju respekt za iscrpljene, neuvjerljive i neuravnotežene. Zahtijevaju puniji angažman, bolje pripreme i osobnost predavača. Puno su samosvjesniji nego što su im nekada, u doba kolektivizma, bili roditelji. I ne štede nikoga. Prečesto, nažalost, njihova akulturnost i frustriranost prelaze granice dozvoljenog. Djeci nedostaju primjeri i uzori, a škola postaje zadnje mjesto gdje bi se oni mogli naći.
Izlaz iz ove naoko bezizlazne situacije u koju je zapalo školstvo jest podizanje kvalitete nastave kroz bolju konkurenciju i suradnju s privatnim sektorom. Dobro organizirani pogoni za stvaranje kvalitetne radne snage bolje su rješenje od postojećih loše organiziranih škola koje strepe od mogućih provala učeničkoga gnjeva. A traženi uzori, po svemu sudeći i u budućnosi će biti rijetki kao što su bili i do sada.
|
|
