 |
 |
 |
|
|
| književnost | publicistika | kolumna | osobno |
|
URBS DEI |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Gloria in excelsis Deo Barokne egzaltacije Dao si nam tišinu i prostor da ih ispunimo Tobom; prostor zvukom transcendencije, tišinu skladom meditacije. Zvuk je potka Tvoje odredljivosti, a prostor samo djelić svetosti kojom nas napajaš, o Bože, izgubljene u praznini. Odviše smo pali i zato drhtimo u Tvojoj sjeni, nespremni za pokore. Ispod ogromnih svodova klečimo u tami i pratimo raznjedrene, esencijom okupane anđele, preko čijih glava se slijevaju vodotoci svetoga zvuka. Zvao si nas natrag? Do sada smo bili mrtvi, oglušjeli u kaosu ništavnih vibracija, spremni na nepostojanje. Dozvani kroz protok vremena čiji si ritam odjeka zvona nad okružjem tornjeva, one malobrojne koji čuju natapaš ambrozijom - blažiš duše žudne dragosti treperavih puhača što slave Te kroz trublje i fanfare. Uvečer, milostiv, plaviš svjetlom i zvonjavom samo srce ovoga grada koje postaje oltar, a zatečeni žitelji - zaneseni obrednici. Tu, na Trgu mira, u veličanstvenom oratoriju grle se nebo i zemlja, a Ti, blažen, emaniraš svoje ekstatične harmonije. Et in terra pax hominibus Mudrost groblja U gordomu miru iscrtan si zakon; pravilan red između grobnica, simetrija izdignutih čempresa. Smjeran, lahkim gutaš mirom u tavne rake one čije rane pekle su pod suncem. I plač neprežalnih, vezanih za gospodstvo tijela, i njega, blag, prešutkuješ. Tek lahorom nehajna esteta hladiš suzne vjeđe. Ti si otac ritma što škripi podno lijesa, bespovratna jeka šljunka pod petama. Neizbježan patos pogrebnog si zvona što mučki ponire u dušine dubine i izranja vazda istim pitanjem. Pred Tobom smo uvijek goli, skučeni u komore.... Samo očne duplje zjape ophrvane mrakom. Po kamenu imena raznih snova. Njihovo zlatilo izblijedjelo je. Ni cvijeće se ne razmeće ljepotom. Trava je krotka, mahovina nijema. Na vijencima zamiru pozdravi. U tami raskošan, goriš plamom svijeće, blizak i jedini u molitvi čuvara što s odra nosi, miran, svjesnost Tvoga postojanja. Laudamus te Rajska tržnica Kroz krvotok uličica, zvana moćnim zovom tkiva, slijevaju se tjelešca u samu utrobu grada; tu gdje stolovi i klupe stenju pod težinom roda što vabi obiljem boja, oblika i mirisa, i što slavi blagost toplih ruku žena koje nude ga i hvale u radosti svojih muka, znojeva i zima, zgrbljene pred majkom čija njedra ruju i vlaže za milost ploda koji, ubran i opran, mami rastrčalu gladnu djecu da ga njuškaju i pipkaju, i strasno kontempliraju u svojim cekerima i torbama, i uzbuđenim umovima kraj kućnih oganja, u sladostrasti krčkanja i mistici isparenja, gdje se oslobađaju darovi Tvojih nebeskih oka: tople zrake sunca i arome mjesečevih mijena - život i duše kojima plodiš mater i činiš ju sočnom, jedrom i bujnom, dok Sebe skrivaš u sjemenu suhu, i neprepoznat, smiješ se slatko svakom novom ugrizu. Gratias agimus tibi Blaženstvo nedjeljne svetkovine Svježina dana blistala je u rosnim kapima što ih je sunce mreškalo po vlatima, listovima i crijepovima. Tek naraslo, hitro je razgnalo maglice oko tornjeva i krovova, i prodrlo svojim lukavim prstićima između rebrenica i zavjesa, dirkajući još bauljave i tek oživjele snivače što su okus novog dana potražili u grkoj šalici, s malo sladora s radija. Nedjeljno sveto jutro! Kad te štuje i najveći bludnik, dok u zamrljanoj postelji sluša odjek zvona; jutro ritualno i sakralno za čestite gospe koje hitaju s prve od misa; krasno i duševno za njihove kćeri što s balkona slušaju rani žubor grada i kliču: "Bože, kakav dan!" I pospani sinovi, još puni noćnih dimova, skoro će krenuti put svojih očeva što silaze na ulicu i odmahuju prolazećim šeširima i pripadajućim novinama. Uz rub šetališta, po klupama, evo, već mudruju starine - vrijeme nedjeljom kanda uspori svoj trk. Pod rascvalim nebom struji laka promenada; od parka preko korza do slikareva trga, s usputnim sokom i nedjeljnim listom. Neki s umorom noći, neki čili od ranog mila, jedni pričljivi u hodu kroz gestu, drugi šutljivi za kavom; griju se ljudi pod toplim i dobrim nedjeljnim suncem. A kada ishlapi svježina svagdašnjih vijesti i podnevno sunce raspali vatru u tijelu (i pobudi sklonost ka jelu) sva će se braća i sestre povući i trg će ostati pust, ulice nijeme. Prostrte trpeze već zovu svoje vjerne: u obrednu zanosu nedjeljnog ručka, čorba siromaha i pečenje bogataša od istog su žara. Pribori zveče, djeca se smiju, žene sve nude, a muževi šutke štuju plod svoga truda. U času nutarnjeg ozarenja, prije završnog ispunjenja, i mudar i gladan spominju Te, hvalevrijednog. Propter magnam gloriam tuam Tajna Staroga grada I mrk, i tvrd, i postojan je uzid Božjega bitka u duboku temelju grada. U toploj i blagoslovljenoj zemlji, brdo jalove stijene niklo je u moćno zdanje. Ta stamena tvrđa, čiji potkrovni pauci broje stoljeća, još uvijek muklim zovom vabi arhiptice gigantskih krila da po njoj svijaju gnijezda. Tako od davnina, pod rajskim okriljem, pošteđena tuča, uvijek čista usred strujanja, mirno prati mijene svojih žitelja i gospodara. Kao lokus svepovoljnih vibracija i prag nebeskih stuba, drevna je tvrđa stjecište razdraganih, krilatih puhača čije himne slave herojske žrtve. Od davnina njezine čvrste, izdignute kule stišavaju žudnje osvajača. One su moć i čestitost grada. Oble, vremenom neusahle, očuvale su jedrinu pod maznom rukom razoritelja svjetova. Tajna ove neobične privilegije krije se u intimi zidina, u skrovitoj duši grada, gdje slatka milovanja vjekova dišu nježnim šaptom stvoritelja. Domine Deus, Rex caelestis Otvorenje kraljevskog festivala Blagi je mir natkrilio grad. Sunce na zalazu odzdravlja mjesečevu licu koje se polako razotkriva na rumenkastom nebu. Pratiš tihi let ptica iznad krovova što već stoljećima svjedoče blagost Tvoga oka. Promjenljive sjene gizdavih kuća šaraju ulice; njihove plohe i dubine sreću se s prvim plamsajima fenjera. Tiho liježeš na grad spokojem koji Ti prethodi. Ulice već dugo, ali dostojanstveno, iščekuju ovu večer. Umorne od dnevne trke i buke, od voženja i gaženja, žude okrepu Tvoga iscjeljenja. A ljudi, premda brižno usmjereni umovima, zanemaruju njihova određenja. Nukani šaptom nutarnjega bića, kreću se k središnjoj točki ozarenja. Trg već zrači samosvjesnim sjajem; žamor suspregnutih slutnji vjetrovito mreška zastave i lampione. Glave u mnoštvu znatiželjno kruže. Jednim se plućima diše, kroz jedno srce misli. Tišina, na prekide, prati nebeska gibanja. Odjednom grandiozna uvertira zvona navijesti kralja svih kraljeva i popratnu svitu brojnih milijuna. Oglasiše se trublje i razglasiše glorije, a razdragana srca svijeta sama upute molitve. Gospodine, sjedaš na svoje prijestolje i milostivo obdaruješ svoje podanike bogatstvom ushita i raskošju ljubavi. Obožavan veličanstvom zvuka i dahom plodne jeseni, dijeliš njihovu gordost i slatkoću, i raduješ se veselju puka. Domine Fili unigenite Gimnazijska peripatetika Proffesor cum libro podučava o izvoru počela, o vječnosti načela,
o Bog je velik i mudar, divan i strašan! No, moć mu je tek dio beskrajne slave! On osluhnu zvono, zaklopi libar te krene sa svitom korakom teškim, još gibavih misli, u raskošje lađe, u ushit korala, sve do oltara i skuta Sina, čijom ljubavlju se diči svemoć Gospodina. Gloria Patri et Filio ... Domine Deus, Agnus Dei, miserere Ekstaza u srcu Varteksa U čilo praskozorje, pod obručem čeličnih zvijezda, pod dahom hladnih poljana, struje šutke u utoke pogonskih bazena, kroz rastoke alarmnih sistema, još sneni u zov hipnotičkih sirena. Bilo u grču teške noći, ili pred strogim licem dana, samo je jedna želja tih gladnih tkiva - da život traje, možda ubog, al` da bude. U nastupu zore, pred navalom truda, u utrobi suzdržanih htijenja, u muci rođenja tkanja, jedna, barem jedna duša prede krotke molitvene niti. Jaganjče, što žarku ljubav Oca nosiš u toplini runa, primi moje fino tkane čežnje srca... i smiluj se, smiluj se. U objavi dana, u pobjedi luči nad tmušom dimnjačkih isparenja, u nekoj od hala znojnih iskupljenja, ona radi premda pleše, šuti dok zapravo pjeva, živi, a umire u Tebi. Qui tollis peccata mundi U parku vječitih nada Kroz rijetko i pusto granje parkovnih statista spušta se zavjesa kratkog čina zimskoga dana. Još jedna noć za prikrite predstave potkornih snova: sunčeva vrelost i humusna plodnost u optočju kapilara. Sok je zaleđen, a debla se gube u nutrini mraka. Magla mršti osmijeh fenjerastih lica. Krošnje se krute - uzdah u izdah - u beskrajnu nirvanu noći. Samo još strašću pripite puti blude raskrižjem svejednih puta, gluhi za razum i slijepi za brigu. A na vlažnoj klupi, na prostrtom listu, prosjak bez srama slavi sitninu i odanost vinu. I možda još pjesnik zalutalih muza krivuda tjeskobom zamrzlih staza, u muku pitanja i vrisku kriza. Oprosti im, dragi, oprosti! Ti koji ljubiš svojom žrtvom i iskupljuješ tijelom, znaš da zima je i noć neznanja i da proljeće duša čeka uskrsnuće i moć otkrivenja ljubavnog zanosa, prosjačkog ponosa i radosti smisla. Qui sedes ad dexteram Istinski junak drame Bezumnost svijeta smije se grohotom i tuguje suzom, dok na pozornici strasti glupi upiru, a pametni snuju o božanskoj moći. Oh, te beznadno ponavljane tragedije, uvijek iste lakrdije! Samo još igra svojom lakoćom otpušta zračak duha, sve ostalo samo je tlapnja redatelja uma. U raskošju svjetla i grlenih muza, u srcu teatra zjapi praznina. A nakon zavjese - grobna tišina. Iz nebeske lože, pri uznožju Oca, pratiš taj strmolet sudbina, svjedočiš kušnje i sumračje vrlina. U predstavi praiskonskoga čina, pobuna je obmana razmetnoga sina. Ovladan samilošću Njegova bića, spuštaš se na scene nečistih nagnuća i uznosiš ih u zanosu nadljudskog pregnuća, u ekstazi križnog nadahnuća. Ti si heroj kozmičke drame, pobjeditelj arhonta tame. Quoniam tu solus sanctus Sjeta Stančićeva trga To je tvoj trg, koji si pohodio kao snivač vratolomnih snova i kao princ lebdećih boema. Eteričan, u smjelim nadlijetanjima, dirkao si gordost franjevačku, grlio vitkost uršulinsku, i onda bježao pod tvrđine skute, i u polumraku slikao sjene davnih bića. Ona stajahu u zamrlu dahu, ona šućahu u Božjemu strahu. Samo po svjetlu tvoga kista bijahu živa, tvorče opskurnih iluzija, meštre tužnih uskrsnuća! Ovjenčan glorijom, nadahnut Duhom Svetim, gdje se sada stereš, na kojoj od razina? Jesi li anđeo što svjetlom boji radost nebeskih poljana ili si snopredac što ljepotom blaži čemer zemaljskih sudbina? Cum Sancto Spiritu Duša donjega grada Nebeskim svodom plove kupole i zvonici. Gore je eterična matrica grada kojom zuje anđeli i struje Aleluje. Tamo se mi, pražitelji, zivkamo pjevom, ljubimo glazbom i kroz prozračne sfere zračimo ushitom svoje zemaljske dvojnike, dok oni, u nesvjesnu zanosu, grle čudesne zrake i štuju svoj grad kamenitih sjena. Za njih svaki crijep je relikvija, svako drvo - sveta maslina. I Duh otajstven ljube kao dušu grada zaprisegnutom vjernošću. Sveprožetom, a izvan svega, besprijekornom i u tkivu, istom u oblaku i u temelju, jednako pravednom, a opet pristrasnom prema ovom gradu čije kule i tornjevi snube Tvoju zaštitu pred osvetom vremena; Tebi Gospodine što može ostati nepoznato u svijetu? Samo veličina do koje narasta ljubav? |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.jpg)