|
|
Kada je um odbio dalje primati sadržaj romana, a i oči su zapekle iza
leća, ona odloži knjigu na noćni ormarić i po navici uključi radio. Tražilica
je već bila namještena na postaju koju je najčešće slušala. U večernjim
satima opuštala se uz šlagere i revijalnu glazbu. Lijepo za uspavljivanje
jedne stare tete koja se poput djeteta boji zaspati sama u tišini mraka.
Ako ne bi bila zadovoljna izborom glazbe pratila bi kazalom neobična imena:
Hilversum, Praha, Gottingen... Potiho je sricala slogove i zamišljala
slike kula, zgrada, nebodera, avenija i parkova koji krase te bajkovite
gradove njezina djetinjstva. Ponekad bi se izgubila na dugim frekvencijama:
čudni jezici, orijentalna glazba, molitve iz džamija. Prošli bi sati,
zavladala gluha noć, dok bi se prenula. Iznova je otkrivala uzbudljivi
svijet djevojčice koja je tako rano morala odrasti. A rasla je uz ovaj
stari radio. Sjećala se kada ga je otac donio. Bože, koliko je vremena
prošlo! Bio je lijep, a miris lakiranoga drvenog kućišta budio je u njoj
potrebu da ga grize. Nekoliko je godina stajao na povlaštenome mjestu,
na kuhinjskom oltaru iznad stola odakle ih je prosvjetljivao za zajedničkih
objeda i večera. Majku i češće: dok je kuhala ili slušala vremensku prognozu
srčući svoju jutarnju kavu, sama, jer otac je radio uglavnom u noćnoj
smjeni. Njezin prostor za spavanje bio je od kuhinje odvojen tek paravanom
pa su joj se često u polusan probijali stupidni refreni pjesmuljaka koji
su valjda trebali biti jutarnje osvježenje za ljude koji se spremaju poći
na posao. Bila je to živa muka, sve dok nije dobila svoju odvojenu sobu.
I premda ju je znao mučiti, ne svojim krivnjom, preko dana, kada bi ostajala
sama, znao bi se iskupiti kroz dobru plesnu muziku. Oh, kako se vitlala
zrakom, sklizala i vrtila u čarapama po golom podu, praveći grimase i
geste kao da je na sceni. Šašavica mala. Poslije, kada je došao televizor,
radio je izgubio svoje kultno značenje. Slušao se i dalje, ali ne s pređašnjom
pažnjom i respektom. Otac je i dalje inzistirao na vijestima za ručkom
premda ga je majka opominjala da to nije dobro za probavu jer se uzrujava.
A kada je ujak iz Njemačke donio kasetofon s prijemnikom, stari je radio
negdje nestao. Ne sjeća se tko ga je i kuda odnio. Otkrila ga je na tavanu
(a gdje bi?) gdje ga je otac pohranio (samo on je mogao biti tako brižan)
u dvostruku, dobro zatvorenu kutiju. Tu je tavorio sva ova ljeta dok se
nije, eto, tako lijepo ukazao, onakav kakav je i bio - stari, jedini preostali
prijatelj iz mladosti. S kakvom ga je samo radošću očistila kada je ustanovila
da je ispravan. Odvijačem je skinula stražnju plohu i oprašila elektronske
cijevi i ostala negdašnja čuda tehnologije. Istina, znao je toliko krčati
i zujati da je morala mijenjati kanal, no nije mu zamjerala. Bili su otprilike
jednako stari, s obzirom na biološku dob - on je bio pri kraju kao i ona.
Oboje su bili puni raznih priča, pomiješanih taktova, izobličenih zvukova
i sve češćeg i jačeg nutarnjeg pucketanja. Zato je bila strpljiva s tim
starcem koga je vrijeme istrošilo, a svijet odbacio. A on bi joj uzvraćao
neočekivano, nekom starom, dobrom uspomenom, nekim osušenim cvijetkom
u herbariju sjećanja koje bi ustreptalo poput lista na lahoru zvuka, o
Bože! kroz šumu smetnji kao sada kada se skala zaustavi i iz nekog od
vremeplova izroni ona pjesma, pjesma divna i davna, pjesma jedne sudbine,
jedne ljubavi začete onu večer kada ju je zamolio za ples. Njegove ruke
nježno su je vodile i njihova tijela, ponekad blizu, ponekad pripijena,
opijena istom muzikom pjevala su istu pjesmu. Kada ju je zagrlio i šapnuo
joj u uho, taj topli val što ju je preplavio izašao je kroz usta kao uzdah
mora - dugo čekan mjesečev dodir za plimu osjećaja. Bili su tako sretni,
njih dvoje, u svome svijetu. Kada bi se držali za ruke spojeni svojom
radošću, sve ostalo bilo je "ono drugo" jer njihova je ljubav
bila osovina svijeta.
Samo Bog zna koliko je suza prolila odonda i samo On zna da ih je lila
vazda u trenucima samoće kada bi se, klonula od umora dana, prepuštala
sjeti uspomena. Nije li tuga velikih ljubavi Njegova milost jer kada bi
Ga inače molila s tolikim žarom da joj se voljeni vrati? I kada bi Mu
se, neuslišana, klela na vječnu odanost samo da ga zaboravi, čim dublje,
potpuno? Ali molitvu je trebalo stalno obnavljati, a sjećanja su ostala
prigušena i pritajena, i poživjela su zajedno sa ženom kojoj je život
potrajao i koja je ostala sama u gluhoći noći u kojoj su posljednji zvuci
već davno zamrli, a tek jedan stari radio je svirao jedan stari šlager,
jednu tužnu pjesmu davne, izgubljene ljubavi. Prve i posljednje prave.
Jer nitko, ni prije ni poslije, nije bio kao on. A morao je otići. Kruta
ruka sudbine otrgla ga je iz njezinoga zagrljaja. Stajao je na pramcu
i širio ruke dok su sirene slale zadnji pozdrav. Mahala mu je i širila
usne kao da se smiješka dok su joj suze klizile niz obraze, sve obilnije
kako je brod odmicao. Naposljetku, ostala je sama na doku, očiju zamagljenih
od tuge, od tuge koja nije htjela zacijeliti ni poslije prvoga, ni poslije
drugoga pisma koja su još bila vedra, puna optimizma i snova, a niti kasnije
kada su postala rijeđa, umjerenija i trezvenija. Sve je manje spominjao
njih, a sve više sebe. Radio je cijele dane i pisao o novcu. Slutila je
da ga više neće vidjeti, iako srce to nije htjelo prihvatiti. Uvečer,
nakon naporna dana, rijetko bi smogla snage da dovrši čitanje stranice
romana. Samo bi zurila u list, preumorna da se sabere. Stavila bi tada
onu najdražu ploču i sve bi za trenutak bilo kao nekada: njegov zagrljaj,
toplina pogleda i ruku, i šapat milih riječi. U krevet je odlazila omamljena,
a budila se s riječima njegovih pisama koja je znala gotovo napamet. Prijateljice
su joj govorile da će poludjeti, neka se probudi, neka se obazre naokolo.
Bila je još mlada i lijepa i imala je udvarača.
Čekala je njega. Čekala i slušala onu divnu, slatku melodiju i riječi
tako jednostavne i jasne kao što samo čista ljubav može biti. Dugo je
čekala zadnje pismo. Kao da ju je pripremao. Napokon, napisao je da zauvijek
ostaje, a onako usput i da je našao ženu s kojom će osnovati obitelj.
Smatrao je svojom dužnošću da joj to javi, neka mu oprosti, siguran je
da će i ona naći svoju sreću. I zbogom.
Zbogom. Tako se dovršava i ova pjesma, romantična i sentimentalna šansona:
tijela se rastaju a duše ostaju zajedno, neraskidivo vezane ljubavlju.
Preboljela ga je, ali nikada do kraja. To je prokletstvo i blagoslov prve
ljubavi - ostaje zanavijek u srcu. Voljeti vječno. Ljubav i poslije groba?
Sada kada mu se bliži što je ostalo od ljubavi osim sjećanja na nju samu?
U ovoj hladnoj noći srce se malko zagrijalo uspomenom na svoje tople dane.
I tijelo bi se ogrijalo, ogrijalo se i okrenulo na stranu, teško i polako
ali sigurno da se prisloni uz njega koji sada mirno plovi svojim dubokim
morem snova. Ali njega tu nema. Nema nikoga. Samo težak poplun i širok
prostor ispod kojega se skutrila čuvajući toplinu tijela. Izgnjuri ruku
i naviklim pokretom ugasi svjetiljku. Još jedan počinak, zamiranje, zaborav.
Slatki zaborav života. I kada se ujutro probudi i shvati da još stanuje
u tijelu, iznad glave će joj onaj zujavko radio opet nešto tiho svirati,
neku pjesmicu za blago i dobro jutro svojoj staroj, zanesenoj prijateljici.
I ona će mu otpozdraviti, zahvaliti na bdijenju, poglasnit će ga i onda
se još malo izležavati zadovoljna što je iza njih ostala još jedna hladna
i samotna noć.
|
|
