 |
 |
 |
|
|
| književnost | publicistika | kolumna | osobno |
|
POMOĆI SLABIMA |
||||||||||||||||||||||||||||
|
"Hvala na trudu.... Ovo više nema smisla." Glas mu nije zadrhtao kao što se pribojavao. Niti se odao prigušenim samosažaljenjem. Spusti slušalicu i isključi telefon. Jedino što je osjetio bilo je pojačano lučenje želučane kiseline. Ipak je to stres. Baci posljednji pogled na tri oproštajne poruke: bile su kratke i identične. Enter – log off – shut down. Posljedica - tek kratak stres za gotovo identične mentalne sklopove primatelja. A nakon dosadnog i mučnog sprovoda u kojem nitko nije mogao istisnuti ni suzu ikakve emocije – vječni, vječni zaborav. Priđe da zaključa vrata. Čekaonica prazna. Otkazao je preostala dva klijenta. Nekada ih je bilo desetak dnevno. Osjećao je da ga izbjegavaju. Podsvjesno se plaše. Otkrivao im je nešto, nije skrivao u sebi ono što ih je strašilo, podsjećalo na tu neminovnost od koje su se sklanjali svim onim tričarijama svojih mišjih života. "Miševi, miševi!" Promatrao ih je kako trčkaraju, migolje, mrdaju svojim njuškicama kod zamamnih izloga ili značajnih natpisa. Prozor je propuštao obilje svjetlosti i jasan pogled na onaj dio Loopa koji se smatrao najprestižnijim u Chicagu. Rijetko ga je otvarao, možda samo u proljeće kada bi doplutao pokoji dašak jezerske svježine. Nije mu bio potreban stolac da se popne; bio je dovoljno gibak i odlučan. Iznenadi ga snaga hladne struje što se zabadala jednako okrutno u meke obraze i tvrde zglobove. Na ovoj, čovjeku neprimjerenoj visini, priroda je prostija, surovija. Tim gore. Manje oklijevanja. Prva noga na lim. Zvekne tek jedan od bezbrojnih zvukova užurbana grada: trube, škripa guma, brundanje motora. West Monroe streeet poput gladne trakavice ispunjena limenim izmetom i migoljavim glavicama parazita. Sada druga, odlučno. Gore je, skroz. Taj smrad, Bože kako smrdi taj zrak. Gađenje, cijelim tijelom val mučnine. Rukom se još držao za okvir. Sljepoočnice su bridile, u nosu ona ista reska bol kao nekad na tripu. Iz trbuha nadre kisela smjesa; jedva se suzdrži od povraćanja. Obuzimala ga je ledena studen. Ukočen buljio je u ponor, u donji svijet koji će poljubiti na rastanku kao promašena palačinka kada pljesne o pod. Sranje! Veliko sranje! Čim bi pogledao dolje onaj kiseljavi val bi se uzdigao poput smradna plimina nanosa. Sada je napokon, napokon sve gotovo. Gotovo! Bože, samo jedan korak, ni toliko, mali pokret; dovoljno da izgubi ravnotežu. Kao da je načuo nešto... Iz čekaonice. Prigušena buka. Dolje je bio njihov auto. Došla je ona žena. Ljudi su stali i zagledali se u nj. Ruke uperene. Ona je došla. Osjetila je, iz glasa, načina na koji je spustio slušalicu, da ne blefira. Iskusna je. Svaki dan desetak takvih, najmanje. I uvijek ista argumentacija. "Zar je to dovoljan razlog da odbacite život?" Kao da volja za život počiva na razlozima. Ne, ne, ona počiva na instinktu; istom koji združuje one dolje što se dodiruju svojim zadnjicama i umnažaju se progresivno i proporcionalno strahu koji ih obuzima. Čuo je kako psuju, dovikuju, zaustavljaju prolaznike i viču nešto na svoje mobitele. A ovi ovdje idu na razvaljivanje. Vrijeme je. Vrijeme za počinak. Dosta je ovoga sranja. Gomila sve veća. Gle! Poslovni ljudi u zastoju. Neke žene usred šopinga. Jedna i plače. Kao na filmu. Fiksiraju ga - pseta iz istoga kvarta: oštri mužjaci koji odgrizaju komade uličnoga plijena i nose to obiteljima; odlučne ženke koje će ih ostaviti ne bude li dostava redovita i obilna. Sada čekaju da vide jednoga od rase koji je zalutao, zaglibio, najebao – luzera kakvim su mogli biti i sami da nisu baš takvi kakvi jesu – pseći karakteri. Treba to uraditi zbog njih, zbog njihova samopoštovanja. A i hladno je – da ne mrznu uzalud. A i on da ne mrzne bezveze. Scena je spremna, možda krik, može i bez njega. Iznutra prijeteća buka. Razvalit će ih. Dolje je jedna baka sklopila ruke u molitvu. I jedan stari crni skitnica gleda samilosno. Što njega goni da živi? Strka. Vozila se mimoilaze. Lagano začepljenje. Negdje sirene. Prekoputna zgrada – nitko ne gleda. Nitko ne zna. Prezaposleni. Težak rad. Znoj i suze u potocima. Evo sada i malo krvi. Razvaljuju. Dolje škripa. Škripa je nesnosna. Prsti se ukočili. Sav se ukočio. Može li? Sada! Može li uopće? Što bi trebao još za taj mali napor? Za zbogom životu. Mala volja. Volja koje nema. Ni za život. Ni za smrt. Nebo je sivo. Olovna stakla. Fasada. I dolje je sivo. Svejedno je. Uvijek isti umor. Umor i čekanje. Živimo i čekamo. Svi čekamo. "Hey man, skoči!" - viknu jedan najumorniji od čekanja. "Skoči! Skoči!!" - priduže mu se drugi iscrpljeni i prehlađeni. S druge strane netko prihvati: "Skoči!" pa više njih: "Skoči! Skoči!". To su njezini glasovi. Zvala ga je, jače, glasnije kroz masu koja prihvati doziv. Orilo se stravično: "Skoči Skoči! Skoči". Svi su ga gledali, i svi su mu vikali, a i oni koji su šutjeli drhteći su se pokorili tom kobnom zovu. Neodoljiva, fatalna sila konačno ga je obuhvatila, odlijepila od zida, uzdigla od lima, zavrtjela oko osi i povukla u posljednji strastveni zagrljaj svoje hladne i beskrvne puti. Svijet je bio naopako: nebo gore - zemlja dolje, zrak vani – unutra prazno. Onda bljesak kratke boli, a potom sve postade lako, i bistro i jasno. Tijelo je dolje, a on opet gore pri limu, ali nije više hladno. Doista, kao palačinka s razlivenim pekmezom. Čuo je uzdah, onda vrisak, više ženskih odjednom, žamor i dozivanje, čak i svoje prezime. Samo nekolicina priđe, ostali put pod noge, srećom nije potrajalo. Neće dugo ni ostalo: ambulantna kola su tu, ona žena s prevencije suicida vratila se kroz razvaljena vrata i objašnjava nešto bradatom liječniku. Svi su se razišli, čak i bakica koja je molila, i ona je otišla. Brzo se to sređuje; unose tijelo, serviseri čiste mrlju. Novi ljudi koji prolaze već pojma nemaju što je bilo. Samo neka nelagoda, ništa više. Život ide dalje, jedan manje, izgubljen u vrevi dana, jedan nesretnik – tek kratka napomena za ručkom, možda i podsmijeh za ono grupno navijanje jer kada su preslabi treba im pomoći da odu sami. |
|||||||||||||||||||||||||||