 |
 |
 |
|
|
| književnost | publicistika | kolumna | osobno |
|
PITON |
||||||||||||||||||||||||||||
|
ili ljubavna strategija gurmana 1.faza - Privođenje Sjećam se dobro toga studenog dana. Gotovo sam se smrznuo u svom staništu jer su otvori bili široki i nezakriveni čak i usred zime. Da, kako bi inače plijen ušao nego kroz širok otvor. Bio sam i hladan i gladan, pamtim to. Prolazio sam kroz teško razdoblje u kojem sam vegetirao mahom od sjećanja na tople, masne i lako probavljive dijeliće života. Moja žudnja za životom je neizmjerna. Čim je kriza dublja, tim je moj nagon jači. Moji pozivi, to su zvukovi, za većinu nečujni. Pronalaze svoj put do žrtve kroz mnoštvo prepreka, ulaze u njezinu svijest i svojom hipnotičkom moći dovode je do mene. Znao sam da plijen nije daleko jer ne može biti daleko. Ja nisam rođen da umrem od gladi ili od hladnoće. U svijetu je sve savršeno isplanirano i za svakoga ima dovoljno svega. Pohlepa je ta koja stvara višak s jedne i manjak s druge strane. A ja nisam nikada bio pohlepan. Volim krupne, mesnate, prsate i masne, ali to je stvar ukusa, a ne karaktera. Znao sam da se sada moja žrtva giba, ide prema meni željna mojega čvrstog stiska. Samo i takve dolaze. One koje žude za mojim strastvenim zagrljajem. Kada mi se tijelo stalo polako krutiti, a istodobno i izvijati, znao sam da dolazi. Većina funkcija u mom tijelu pod nadzorom je vegetativnoga živčanog sustava nad kojim nemam svjesnu kontrolu. Tijelo sâmo osjeća, intuitivno je i upravljano nagonima višega reda koji bi djelovali preventivno čak i kada bih poželio umrijeti. U tom ukrućenom stanju moja osjetila postaju izuzetno osjetljiva. Mogao sam njušiti žrtvin vonj. Dolazila je, ni sama ne znajući zašto, a u meni se već stvarala njezina mentalna slika. Moj um je nalik samoprogramiranom računalu s fascinantnom memorijom i fantastičnim ekstenzijama. Pamtim prapovijesna prejedanja i vidim prizore iz snova svojih žrtava. I čitam im sudbine dok se probijaju džunglom prizemnoga svijeta, između mnoštva izgubljenih primjeraka koji misle da su vođeni svojom, a ne mojom voljom. I ona je tražila svoj put do mene ne znajući da svaki njen put vodi do mene. Sada je već stajala točno ispod. Dijelio nas je samo mali visinski razmak. Bio sam potpuno ukrućen i izdužen. Stajala je neodlučno se osvrćući, a onda nagnana svojom sudbinom i mojim prizivom, krenula je uspinjati se. Čuo sam njen težak-lak korak: težak od masnoga tkiva koje je nosila, lak od finih, mladih mišića koji su je nosili. Koža mi je počela lučiti narkotični miris što ih posve izluđuje. Dah joj je postajao sve teži. Njušio sam sekrete njenih žlijezda, a na vrhu jezika palucale su mi arome graški njena znoja. Cijelo mi je tijelo strujilo energijom. Napetost od dugoga posta i uzbuđenje pred njegovim prekidom potpuno su me ukočili. Samo se fino, potmulo o m m m m m m m m m rastezalo kroz moju utrobu i kroz usta izlazilo kao nečujno piskanje niskih frekvencija. Moja svijest bila je potpuno blokirana: nisam više ničim ovladavao, ništa nisam kontrolirao. Mogao sam samo promatrati kako se vrhovna volja prirode očituje u svom najbanalnijem obrascu: jak hvata slabu. Žrtva je stigla. Bila je puna, snažna i jedra, baš kakvom sam je očekivao. Još otežala daha, nakostriješena od uzbuđenja, stajala je na mjestu kao ukopana i čekala taj radosni trenutak potpunog predavanja. Oči su joj bile plošne i staklaste. Činilo se da kroz njih vidi samo grube konture stvarnosti. Moje piskanje trnulo je njezine organe i mrtvilo volju za gibanjem. Polako, doista polako, njezin pogled tražio je moj. A moje oči, tako dugo, tako čeznutljivo, čekale su njezin. Gledala me je dugo i zadivljeno prostirući svoj pogled uzduž cijeloga tijela: moju izduženu nagost, ukrućene udove, napete mišiće, čvrstu i glatku kožu, razigrani jezik i onda oči, tako odlučne i pune strasne žudnje. Stala se skidati dio po dio, polako, kao da je znala da nikada više neće navući te suvišnosti, otkrivajući mojim gladnim očima svoje sočne proporcije i hranjive zalihe tkiva i loja, svoje čvrste kosti koje će tako dobro podnositi moj stoljetni stisak, svoje snažne butine i debela stegna koja će uspješno amortizirati moje stražnje atake. Nije osjećala hladnoću, nije osjećala strah a kamoli stid. Osjećala je samo mene i moju zrelu žudnju. Stajala je potpuno naga odbacivši sa sebe čak i nakit i sat. Ja ću biti njen ukras, ja ću je voditi kroz vrijeme. Oči su mi gorjele, udovi pucali od prenapregnutosti, a čak mi se i jezik udrvenio od osjećaja bliskoga sjedinjenja. Prišla mi je, legla do mene na moj ležaj. Samo čestica njezinoga vonja u mojoj nozdrvi, samo dodir vlasi i dašak iz usta bili su dovoljni za strelovito otpuštanje. Moji udovi postali su gipki i čvrsti i obujmili su je u neraskidivi zagrljaj. Ona jekne, zamalo bez daha od moje silovitosti. Njezina glava klonula je dok sam je jezikom lizao, sisao, ljubio, a zubima grizao i derao. Ona je stenjala, ona je plakala, ona se smijala. Bujice otpuštenih strasti slijevale su se iz njezinih usta po mojem tijelu razdražujući ga novim ushitom i žestinom. Milovao sam je, strugao i grebao. Provlačio sam svoje udove između njezinih i od strahovitoga trenja koža joj se posula rumenilom. Moja je glava bila posvuda, moj jezik je veselo skakutao oblizujući njezine slatke bregove i udole, a moje krakovi su je stezali i otpuštali u ritmu drevne igre moga roda i plemena. Ona se koprcala u strasti i sama se nudeći mojim ujedima i nasrtajima, povećavajući tako svoju uzbuđenost do stanja vrelosti kada iz svih njezinih otvora procuri tekuća aroma što mi nadraži nozdrve i natjera me u jarosni pohod k njenoj nutrini, k samom vrelu što me zvalo da utažim svoju žeđ, da se nahranim i ogrijem. Trgnuo sam udom i zabio se usred mesa na što ona krikne i u grču sladostrasne nemoći zarije mi svoje nokte u kožu, a zube u glavu. Bio sam krvnik, bio sam strastvenik, darovatelj i egzekutor. Njezin je život sada pripadao meni jer ušao sam u nju i ona je stala ulaziti u mene. Jednom uvučen, moj ud nikada neće izaći. Gibat će se kao sada u osam smjerova, kroz šesnaest brzina i nanositi joj nepodnošljivi užitak umiranja. A ja ću se hraniti-pojiti-grijati njezinom tjelesnom supstancijom i skrbiti do kraja života, njezinoga, da umire u slasti, ljepoti i miru; nešto što joj može priuštiti samo duša poput mene. Gledao sam je pogledom punim ljubavi. Njezine oči više nisu bile prazne, misli više nisu lutale, a volja je izgubila podosta od prpošnosti. Postala je slobodna od svih obveza svijeta, slobodna od sebe same. Postala je dio mene, a sa mnom i dio beskraja jer ja sam sin gospodara Zakona i dijete majke Vječnosti. Obavijen oko nje, sa sobom u njoj, činili smo neraspletivo klupko čije su sve nove i nove niti činili prolazeći sati, dani i godine. Ja sam predstavnik vremena, a ona je njegov zreli plod. Ja sam ga ubrao, ja ga prinosim, a Gospodar se raduje još jednoj divnoj žrtvi. 2. faza - Zavođenje Dani su pratili moje mirne i stabilne naslade, a noći moja tiha snenja. Ona se sve slabije opirala, bilo je sve manje trenja i sudaranja. Moj ud je srastao u njoj, postao dio njezina tijela i njezine svijesti. Ona više nije trebala misliti u sferi autonomnog ja jer ja sam bio taj koji je preuzimao tu funkciju. Preko uda spojena s mojim umom, mogla je sve jasnije osjećati i djelovati u skladu s mojom ćudi. Dok joj je isprva, kao strano tijelo, moj ud naizmjenično podarivao ushitne slasti i budio depresivne boli poput sjećanja, s vremenom sve više ga je doživljavala kao oslonac svoje nove egzistencije koja bi se mogla nazvati "razriješenom." Jer do sada, sve što je moglo biti - bilo je, a sve što će doći, ne odnosi se više na nas. Mi smo mogli zajedno, kao jedno, živjeti upravo i uvijek ovdje i sada, ne obazirući se na raznolikosti svijeta i na protoke sila što preoblikuju i najtvrđe. Čim je više bila u meni i čim je dublje moja zarita svijest prodirala u nju, igrajući se pritom svojih raznovrsnih igrica, tim smo bili otporniji na ugrize vremena, jer ono kida dvojstvo i mrvi ga skorošću, a jedinstvo prihvaća svojim i mazi ga svojom sporošću. Prvotna je strast samo naoko jenjavala. Bez suvišnih kretnji i napora, ona se sada povukla u sferu doživljavanja. Tijela su praktički mirovala, a moj ud u svom prirodnom staništu, djelovao je prema svom ekskluzivnom nahođenju, pokrećući se onim ritmom i brzinom koji bi u najvećoj mjeri donosili trajnu nasladu našim združenim jastvima. Njegov potpuno senzibilizirani vršak i smještenost u najdelikatnijem tkivu naše simbioze omogućavali su mu da prepozna impulse još dok su u stvaranju i da ih usmjeri k nekom od mnogobrojnih centara zadovoljstva porazmještenih po našem tijelu. Tako smo mogli uživati, a da zapravo ništa ne poduzimamo. To je idal sretnih mudraca, onih koji dokinućem djelovanja postižu unutarnje blagostanje. A naše blagostanje je raslo, premda ne tako ravnomjerno kao što sam pretpostavljao. Odstupanja su dio kozmičkoga reda, a hirovi njegovi predviđeni trenuci. Tako sam mudrovao dok sam promatrao svoju bolju polovicu koja se je iz čista mira i s neshvatljivom motivacijom zaželjela patnje. U poretku koji sam zaveo to je bio otklon, u našoj emocionalnoj razmjeni to je bila kušnja. Sa mnom patiti - to nije samo ekstravagantno, to je i nemoguće jer cjelokupno naše bivstvovanje bilo je predodređeno za užitak. Budući da je taj njezin stav bio nedokučiv iz obzora razuma, objašnjenje sam potražio u krhkom i labilnom svijetu emocija. Činilo mi se da se ona, kao negdašnja žrtva, pokušavala poistovjetiti s vlastitom predodžbom blažene patnice i tako svome nestajućem identitetu dati novi stimulativni značaj. Rovarila je, mrdala se i pokretala suprotno mojim očekivanjima i uprkos zajedničkim potrebama. Oboje smo bili uskraćeni: ona moje pažnje i milovanja, a ja mira koji proizlazi iz izvjesnosti zadovoljstva. Iskazivala je najčudnije prohtjeve koji su me trebali zbuniti i omesti u permanentnoj usređenosti. Moja meditacija bila je tako prekidana, moje zadovoljstvo ipak umanjeno i taj nedostatak potpunosti mogao sam nazvati svojom patnjom. S određenom rezignacijom prihvatio sam kao izvjesnost spoznaju kako dvojnost još nije dokinuta i kako njezina potreba za otporom ne jenjava iako je apsurdna i nemoguća. Također, mogao sam vidjeti da ta moja lakovrsna uznemirenost jest ono što njoj pruža zadovoljstvo, ono prizemnije vrste. Tako mi je sa svoje razine, nagonski i primitivno, stavljala do znanja da ona još uvijek jest drukčija. Moja vrsta obdarena je filozofskim umom. Kako bismo inače danima mogli ležati i čekati da žrtva dođe i sama nam se poda? Znao sam da otpor jača ako naiđe na otpor, a da vrijeme samo zatire svaki napor okrenut od cilja razvoja. Zato sam i pustio da sve prođe kao što je i počelo. Svi su događaji i sve reakcije zapravo neutralni. Mi smo ti koji im pridajemo značenja. Nisam dozvolio da se opet udvojim, da opet čeznem za njom, da budem nepotpun. Mudar plovi kada je plima, čeka dok je oseka, jednako sretan. Budan je i danju kada gleda i noću kada sniva jer svijest mu je uvijek ista u jastvu. Njezine pobune bile su poučne jer su me naučile promatrati fenomene u totalitetu suprotnosti. Svoj nesklad savršeno je uklapala u harmoniju poretka. Trebala je to samo znati vidjeti. To je bio moj napredak - realizacija da jednota ne znači jednakost i jednoličnost. Da je zadovoljim, zadavao sam joj boli. Bilo je mnogo načina jer ustroj utjelovljenih bića je takav da je puno lakše zadati bol, nego podariti užitak. Put boli je mnogostruk, a put sreće na kraju je samo jedan. Grebao sam je po najtanjim prijevojima, derao joj kožu s mekih i intimnih dijelova, ugrizima otkidao komadiće mesa, stezao je u čeličnom stisku i otpuštao u nenadanim trenucima, rezao sam joj britkim jezikom kožu i puštao vrelu, kiselkastu slinu po nastalim ranama, nalijegao sam na njezine udove i gnječio ih, ljubio sam je tako dugo da je ostajala bez daha, a svojim veličanstvenim udom miješao sam po njezinom osjetljivom tkivu i budio najraznovrsnije osjećaje čežnje, odvojenosti i umiranja. I najgore od svega - stalno sam joj šaptao u uho da je luđački volim. 3. faza - Čišćenje Ni njeni česti krikovi koji su parali atmosferu, ni moj pohotan smijeh uz povremene urlike zadovoljstva nisu mogli ostati nečujni u ovoj džungli. Kada su ljubavnici mirni i sretni u zajedništvu, onda ih svijet ne zanima, niti oni zanimaju svijet. Ali njihova unutarnja napetost izaziva i izvanjsku pozornost. Nisam se nimalo začudio kada sam je opet ugledao, ovaj put smrknutiju no obično. To čudno biće u prošlosti je dolazilo do moga staništa i zahtijevalo da se podredim njezinom poimanju reda stanovanja. Tvrdila je da posjeduje pravo na prostor koji zauzimam, premda sam ja ovdje odavno, a moji preci od pamtivijeka. Obično je nisam ni gledao, toliko je bila karikaturalna i beznačajna. Utonuo u svoju meditativnu dokolicu jedva bih primijetio njezino naborano lice i osušeno tijelo. Ako bi ta njena gnjavaža potrajala, možda bih se udostojio malko pokrenuti svoju tešku glavu. Taj napor je bio sasvim dovoljan da se ona pokupi i ne dolazi nekoliko narednih godina. Bilo je to dobro za nju, a i za moju probavu. Ovaj put je galamila glasnije i žučnije nego obično. Činilo se da je ometaju ovi sporadični krikovi, urlici i ostale ekspresije naše dijalektičke prožetosti. Budući da nije htjela otići ni nakon podužega ignoriranja, odlučio sam dati joj valjanu poduku. Nadigao sam glavu i zagledao joj se u oči. Pozvao sam je da priđe i da nam se pridruži. Neka osjeti tu sirovu opojnu moć jednosti, to prožimanje ega i njegovo nestajanje u vremenskom hodniku mojih crijeva, u crnoj rupi moga zadka što vodi natrag u prapočetak. Neka doživi i to pa onda neka galami. Ali ne! Kukavna i bijedna, učahurena u svojoj škrtosti i jadu, sva suha i preplašena brzo mi je nestala s vidika, premda je u jednom bljeskovitom trenutku, negdje u kutku njezinih očiju zasvijetlila iskra žudnje za rastakanjem. Veliki su jadi ovoga svijeta! I bića podarena razumom i ona njega lišena rado uteku u varku o neumiranju. Suočavanje sa smrću stoga je uvijek strahovit šok u kojemu gube prisebnost, dostojanstvo i mogućnost za evolutivni skok svijesti. Umjesto da na nestanak svoga života gledaju kao na još jednu izmjenu tvari u zaigranoj prirodi, oni se nastoje okoristiti kratkotrajnim privilegijama koje su dobili uz svoju formu da bi izrabljivali druga bića. To je bolest svih - opća pomama. Žele moć i kontrolu jer bez toga su izgubljeni u stalnim transformacijama materije. Boje se i onda plaše druge svojim strahom. To su raznosači straha. Tako sam ih nazvao. Rijetki bi iz te vrste dospijevali do mene jer bi se uglavnom sami tamanili. No jedan je ipak dospio. Po službenoj dužnosti. Vidjelo se to po strahu koji je donosio. Upao je zadihan i oprezan. Još iz daljine je sagledao svu strahotu prizora. Kolebao se u procjeni ozbiljnosti moga delikta. Razgledavao nas je postrance i s distance. Zario sam svojoj dragoj očnjake u leđa tako da je vrisnula u bolno-sladostrasnom grču. Bila je to provokacija. Htio sam da se napokon približi što on, užasnut, i učini. Počeo je galamiti i grmiti, valjda da prikrije strah, o pravima i o zakonu i što još sve ne. Mogao sam shvatiti da sam optužen za grubo kršenje prava na slobodu, jednakost i život. Budući da mi je on bio već druga smetnja u kratkom vremenskom razdoblju, bio sam pomalo zgađen tim trabunjanjima. Odlučio sam biti jasan i odlučan makar me to stajalo i neplaniranog napora. Žustro sam ga dograbio i prisilio da legne uz njezino tijelo, tijesno povezan sa mnom. Njegov preplašen izraz lica brzo je nestao zamijenjen jednim mnogo opuštenijim i prirodnijim. Oči su mu se zacaklile, a iz njih su zafrcale prepoznatljive iskre pohote. Ruke su mu stale kružiti njezinim oblinama, gnjurio je nos u lokvice njezina znoja, a jezikom joj je oblizivao bradavice. Ud mu se ukrutio i tražio je mjesto gdje bi ga parkirao. Uhvatio sam ga za glavu tako da je gotovo pozelenio. Rekao sam mu nešto što neću ovdje ponavljati jer je vezano uz ona frazirana sranja o fundamentalnim pravima. Kada sam ga pitao bi li on činio isto što i ja da smije, samo je zakimao svojom prevelikom glavom. Odbacio sam ga daleko od nas i on je odšepao poguren i uplakan. Nadao sam se da je s ovim neukim dosadnjakovićem završena serija izvanjskih ometanja. Svatko je najuznemireniji kada ga se prekida u jelu i spolnom činu, a mene se, evo, smeta u oboje istodobno. Prava na hranu i na ljubav su fundamentalna prava, a meni ih žele oduzeti upravo oni koji se pozivaju na njih. Paradoksalna li svijeta! Uprkos proživljenim turbulencijama, nisam se dao odviše smesti. Vratio sam um u njegovo prvotno stanje, a to je stanje kontemplacije naslade. Nezgodna je stvar kod uma da je brz i hirovit te voli skakati s objekta na objekt. Onaj tko ovlada njime, tko ga umiri, taj je stekao velikoga saveznika koji mu pomaže da uvijek bude u jednom čak i usred mnoštva. Um moje drage i dalje je bio skokovit. I dalje se opirala. Činilo se da njeni napori dosežu kulminaciju koja se mogla nazvati očajničkom. Nakon prvotnih stresova punih uzbuđenja, prilagođavanja i akcije svake vrste, nužno nastupa razdoblje konformizma, usaglašenosti i potrage za unutarnjim mirom koji može nastupiti tek s mirenjem sa sobom, svijetom i sudbinom. Oduvijek ta priča ima isti redoslijed i u njemu nema izuzetaka. Sve žrtve ga prolaze samo što su one inteligentnije sklonije bržem prolasku kroz uvodne faze. Inteligencija i jest umijeće izbjegavanja suvišnog trenja. Njihovo ranije predavanje rezultat je pravilnijeg razumijevanja odnosa objektivne nužnosti i subjektivne slobode koje isključuje precjenjivanje potonje. Moja mala guzata možda je dodatno hendikepirana činjenicom da je bila sebesvjesnija jedinka koja je svoj identitet gradila na evolucijskom prosperitetu svoga roda. Naprednije, okretnije i jače tijelo i njemu pripadajući usavršeniji mentalni programi poput uvjerenja i osjećaja, uveliko su doprinosili stvaranju lažne slike o sebi i svojim mogućnostima. Posljedica toga jest jačanje ega, čvornatoga i tvrdog tiranina kojemu su podčinjena sva bića i koji ih priječi u procesu oslobođenja. Kao nasljednik drevnih tradicija u lozi čiji korijeni sežu još iz prapočela i bezvremenog nastanka kreacije, morao sam ponešto prilagoditi primjenu svojih konzervativnih stavova ovim novim okolnostima. Prije svega to je značilo biti strpljiv i tolerantan i učiti iz svega jer to je ono što nas jača, a ne gnjev otpora. K tomu, moja je guzava bila još i mlada jedinka te nije čudno što je bila pomalo jogunasta i što je očekivala da više poštujem njezine prolazne kaprice. Ali ja sam mlad samo po vitalnosti, inače sam drevni svjedok mijena ovog svijeta. Znam kroz što ona prolazi i kroz što će tek proći, i poznajem život u svoj njegovoj punini i jednosti. Znam da je bunt ona žestoka i tako naivno slatka faza u stvaranju naravi budućih konformista. Jer zašto bi se buntovnici inače udruživali, ako ne zbog konformiteta? Pravi ostaju sami. A nepravi traže druge i drugi traže njih. Eto, nisam se ni najmanje iznenadio kada su se pojavile. Grupica po rodu istih, po tijelu sličnih, a po stavu bliskih radikalnih ženki. Sve su imale eksponirane mliječne žlijezde, lučile su agresivni vonj i pomalo me njime razjarile čak i s onakvog odstojanja. Stajale su poredane kao u nekoj delegaciji. Svojim lijenim pogledom potražio sam eventualne transparente. Izgledale su pomalo narugošene, da ne kažem uzbuđene. Moja mala stala se koprcati i skičati tako prodorno da sam bio i sâm iznenađen. Živnuo je njezin već zamrli slobodarski nagon, potaknut jarosnim frekvencijama što su se širile iz njihovih robusnih tijela. Ležala je između mene i njih, prsima okrenuta njihovim strastvenim dozivima, ali i čvrsto obujmljena mojim krakom dok je straga bila ovladana mojim nepokolebljivim udom, sretno ukliještenim između njezinoga debelog mesa i nutarnjih taloga tkiva. Bio je to teško podnošljiv prizor za kolegice-aktivistice jer one su sve glasnije i nervoznije frktale, zujale, zviždale i režale marširajući prema nama u duhu solidarnosti prema žrtvi. Znao sam da ću nešto poduzeti, nešto spektakularno jer tako uzbudljivoj situaciji to i priliči. No, prije nego što sam se pokrenuo, još sam nekoliko minuta pomalo reflektirao o svemu što mi se u zadnje vrijeme događalo. Pomislio sam ne bih li se mogao smatrati sudbinom maženiji da stanujem u nekim od visokih i nepristupačnih predjela do kojih, doduše, ne dopiru tako raskošno hranjive žrtve, ali gdje je mir konzumacije i naknadne kontemplacije neuporedivo prisutniji nego u ovakvoj džungli gdje sve vrvi od života. I to nerazumnog, od kojeg smo u ovoj situaciji ja i moj mali bili prenadraženi. On se u takvim prilikama sam od sebe širi i izdužuje što, dakako, uzrokuje prirodne i očekivane posljedice. Njezina se guza počela skupljati i opuštati provocirajući dodatno ukrućivanje uda, od čega joj zauzvrat dojke nabubre toliko da sam ih obuhvatio i drugim krakom, ne bih li uživao u njihovoj otežalosti. Stao sam se gibati cijelim tijelom i slati u njezinu utrobu jasne signale aktivne žudnje. Ona se uvrtala, izvlačila i uvlačila među moje udove, preplavljene naraslom slasti. Sve bržim i sve snažnijim pritiscima tjerao sam ud da prodire sve dublje i šire dok je ona tonula u ocean blaženstva. Njezine su je kolegice potpuno uzaludno pokušavale dozvati i izbaviti. U svojoj fanatičnoj revnosti prišle su sasvim blizu tako da sam mogao vidjeti njihove nadražene bradavice i oči mutne od strahovite kušnje da mi se podaju. Okrenuo sam guzavu na trbuh i zario ud toliko snažno da joj je došao do grla, na što ona ispusti krik koji ispuni svemir samo jednim značenjem, značenjem potpune predanosti u kojoj užitak prelazi okvir mogućeg i pretvara se u razornu silu destrukcije, što vodi u nepostojanje. Ukočene, šokirane i obnevidjele od snage muškoga načela mogle su samo krajičkom svijesti promatrati kako ih štipam za sise, kako im derem kožu sa stražnjice i sladostrasnim ugrizima otkidam noseve i uha. Tek kada su im se umovi vratili u tijela, primijetile su svoju nakaznost i stale nimalo dirljivo cviliti i vrištati. S gađenjem sam ih odbacio u stranu i otjerao novim prijetnjama. Jedino što sam im mogao priuštiti, kao utjehu za propušteno puno uživanje, bila je moja dobra želja da mi u budućnosti pošalju jednu od svojih kćerki. I neka ne nosi preporuku. Prepoznat ću je po klempavim ušima i prugastoj guzi. 4. Stapanje Stari mudraci govorahu da svako biće ima svoju polovicu s kojom teži sjedinjenju i potpunosti. Mogu proći eoni kroz bezbroj inkarnacija, ali duša neće biti zadovoljna sve dok ne nađe svoga, od pamtivijeka razdojenog partnera. Ljepota ovog učenja je što pretpostavlja da se savršen sklad ostvaruje kroz dvoje, no ja, poduzetni mislilac, ne mogu prihvatiti zamisao da moja sreća može biti toliko determinirana vremenom i slučajem jer prava ljubav se ne čeka niti traži, već se stvara. Ljubav je borba i muka, ljubav je osluškivanje i razumijevanje, akcija ali i tolerancija. Savršenstvo se brusi. Prepreke na putu ljubavi čine da ona bude jača. U to sam se iznova mogao uvjeriti i sada, kada smo draga i ja ušli u odlučujući period potpunog prilagođavanja, u kojoj je njezina osobnost postajala sve više integrirana u moju. Mir se raskrilio nad nama, a vedra sjeta nas je prožimala dok je ona voljno i radosno srastala u moje tijelo. Ushitna li prizora u svijetu! U blaženoj uniji dvoje postaju jedno, a jedno postaje sve! Njezina strast za predavanjem bila je bezmjerna, njezina volja za samoukidanjem postala je definitivna. Pomagao sam joj tako što sam uvlačio njezine najtvrđe dijelove koji bi sami teže srasli. To se prvenstveno odnosi na glavu koja je i inače pružala najjači otpor integraciji. Njezine misli bivale su sve prigušenije i ne više usmjerene k vanjskom svijetu jer on joj je nestajao s obzora stapajući se s mojim jastvom. Uranjala je u raznolikosti moje unutarnjosti kroz čvorišta koja su je razdvajala, do kanala koji su je prihvaćali i nosili preko razgrađujućih žlijezda do pohlepnih tkiva što su je gutala utoljujući svoju bezvremenu glad. Ona je prestajala biti moja. Ona je postajala ja. A ja sam polako tonuo u stanje reflektivnog polusna, ispunjen i zadovoljan. Osnaženi udovi i organi svoje su funkcije izvršavali spontano i diskretno tako da sam se mirno mogao udubiti u samoopservaciju. Moj najinteligentniji ud ležao je zaronjen u lelujave naslage tkiva koja su permanentno dražila njegove senzitivne receptore i činila ga lagodno krutim. Kroz njega su mnome plavili nježni valovi ugode čiji se intezitet mijenjao u skladu s utjecajem mjesečevih mijena. Moja vanjština zrcalila je sliku nutarnjega zadovoljstva. Koža mi je postala debela i masna i štitila me od klimatskih utjecaja, a glava je opet postala krupna i troma: samo je voljela ležati i mudrovati. Osjetila su gotovo zamrla budući da je njihovo djelovanje naspram vanjskoga svijeta postalo izlišno. Uostalom, cjelokupni vanjski svijet mi je postao nepotreban jer u njemu nije bilo ničega što već nisam imao. Štoviše, bio sam posjednik blaga kakvog nitko nema, iako svi za njim tragaju. Uvijek uzalud, dakako, jer traže na krivom mjestu. Uzalud - jer traže. Jure i satiru se u mahnitoj žudnji za onim što ja imam dok ovdje lijeno ležim. Da, tako je to! Tajna je u svjesnosti. Sve se zbiva u skladu s vrhovnim zakonom. Svatko je djelić vječitog i nepromjenjivog poretka, no ja sam ga svjestan u potpunosti. Zato i ne tražim ništa za sebe, već samo želim da ne odstupam, da budem njegov lojalni službenik. To je pravi razlog zašto sam toliko bogat i zbog čega sada mogu uživati u zasluženom spokoju. Potpuno predan i prepušten blagonaklonoj sudbini izgubio sam svaki pa i najprostiji nagon za izvanjskim djelovanjem. Vrijeme tu prestaje imati značaj jer ono, kao inicijator uzročno-posljedičnih veza, za mene je izgubilo interes. A i ja sam izgubio interes za njega. Zato i ne znam koliko ga je prošlo do trenutka kada sam se prenuo. Nije se to dogodilo naglo, već postupno. Taj zvuk je dopirao do rubova uspavane svijesti i tu je obigravao, čekao i onda lagano prodirao kroz koncentrične a valove do samoga bića blaženo utomljenog u svojoj plemenitoj indignaciji realiteta. Znao sam da je zlatno doba iza mene. Krišom davno zasijano nekom osvetničkom rukom u mom je polju sklada niklo sjeme nemira. Ovo što sam čuo bio je sve jasniji prijeteći zov mlađega od vrste. Lako sam ga prepoznao jer sam se i sam nekada tako razmetao, tada još ludo gibak i elastičan, pun tvrde vjere u svoju posebnost i neobično pouzdan u svoju predodređenost. Davio sam, grabio sam, zadovoljavao se primjercima bez kriterija, potvrđujući svakim ulovom da nema zapreka ekspanziji mog ega. Mislio sam da zaslužujem najviše. Najbolji plijen. A on nije svugdje. On se lovi na posebnom mjestu. Na onom na kojemu lovi najbolji. Na ovom širokom području džungle to sam upravo ja. Svako mjesto ima svoju vibraciju, neku svoju auru ustanovljenu od davnina, koju za sobom ostavljaju lovci domaćini. Na ovome mjestu smjenjivale su se generacije dugoživućih majstora plijena. Zakon je zanata: Najboljima uvijek najbolje! Plijen je privučen snagom njegova uma i vibracijom mjesta. Ovo stanište je lovište. Nešto kao luksuzno mjesto za umiranje u čeličnom zagrljaju krvnika - ljubavnika. Nitko ne želi smrt, ali kada se već mora suočiti s njom onda želi da mu se ona smiješi. Ovdje je smrt koketna i zavodljiva. I taj eros koji sve tjera u njeno ždrijelo, goni i onoga mladca što mi se bliži. Nema većeg uzbuđenja od njezine sjene nad glavom, od njezina daha za vratom. To se moralo dogoditi. Život je ipak san u kojemu se svatko probudi bar jednom, na samom kraju. Svi zvukovi i komešanja, sve slike i fantazije, sve želje i svi ushiti kao i tegobne snomore, sve se to sjedinjuje u jedan jedinstveni prizor koji vodi kao izlaz iz kuće tijela u nov izraz iste svijesti, u novu formu što će opet postati vitalna i čvrsta i vrebati svoje žrtve pod suncem, kontemplirati svoj udes na mjesečini. Sve dok opet on ne dođe. Sada, čujem ga, njegovo šištanje, njegovo gmizanje i lučenje loja iz žlijezda uzduž masne kože. On je agresivan i okrutan, frustriran što još nije ono što misli da treba biti. Spreman je za veliku borbu. Za okršaj života. A ja sam i dalje miran. Pomaknut ću se tek kada mu vidim oči. U njima je zapisana moja sudbina. Moguće je da se jednostavno okrene kao i mnogi prije njega. Premda sumnjam. Ovaj vuče vonj užeglih strvišta, očaj poklanih gamadi i autodestruktivnu mržnju. On želi biti imperator. Njemu na poklonstvo da dolaze vladari. Ja sam mu suparnik. Takvim me ocjenjuje. I zato je ljut. Naivno misli da može upravljati sudbinom svijeta. A bit će tek sluga kao i mi ostali. U krvavom boju koji ću mu priuštiti, njegove šanse su veće jer on nema izbora. Za njega nema povratka. Bit će prezren ili slavljen. A ja, ako me nadvlada, opet ću ostati svoj. Nitko mi ne može oteti blaga koja sam tako marno sakupljao kroz živote. Ta blaga su duše mojih žrtava koje su odlučile ostati sa mnom samo zato jer su doživjele pravu ljubav. Ja ih osjećam premda ih ne vidim jer njihova su tijela davno apsorbirana u moje. One žive, kreću se, plešu, uče, ljube se, prizivaju i predano dočekuju pridošlice. A mene kao voljenoga gospodara miluju naklono svojom pjesmom u kojoj slave milost i ljubav ukazanu. I znam da me neće ostaviti. Čak ni kada budem progutan kroz široko ždrijelo onoga muža smrti i resorbiran kroz stijenke njegovih crijeva, i onda ću, onako gol i čist, voljeti i biti voljen. I zajedno ćemo svojom vedrom pjesmom, igrom i zanosnim šaputanjem zavoditi našega novoga gospodara na stazu ljubavi. Tako će i on, kao što sam i ja, shvatiti da najveći lovac plijeni zovom srca, a ne žudnjom ega. Ali dotle će proteći i rijeka i vijeka. Jer mudrost nije poklon dana ni izraz hirovita nadahnuća. Ono se stječe u dubini mira, u tišini samoproživljavanja, kroz veliku inventuru života kada ništa više nije važno, kada prošlost postaje sadašnjost i kada budućnosti više neće biti. U tom velikom sada um i srce postaju jedno i svatko tko dođe, dođe mu se diviti. |
|||||||||||||||||||||||||||