|
|
Nije to obična sudbina – biti kućni mačak u Americi. To je misao koja
mi se uvijek javlja prigodom istezanja, a nakon izležavanja na kauču.
Ja sam car u najslobodnijoj zemlji svijeta! Nadgledam prostor ovoga doma
i gibanja sve do zgrada bloka B dokle dopire moj oštar pogled s ograde
balkona, za sunca mog omiljenog odmarališta. Mrnjau!
Samo me zlonamjerni mogu smatrati parazitom moje sirote vlasnice. To
nije u redu. Mi smo ravnopravni; sve dijelimo i ne razlikujemo se po potrebama.
Oboje imamo svoga dobavljača hrane, liječnika (uh!), kozmetičara i krojača,
astrologa i bračnog savjetnika (taj je otpušten!). Zapravo, ja sam čovjek
samo što sam nekako postao mačak. Prepotentan sam? Ne, samouvjeren! Uvijek
znam što želim. To se naročito odnosi na moju hranu (probrana) i društvo
(slobodnije). Priznajem, moje povremene erotske avanture mamici nisu baš
po volji, no ja je znam kontrolirati svojom odanošću i ljubavlju. Ljudi
bi od nas mačaka mogli štošta naučiti. No, neke stvari neće čak i kada
bi htjeli. Mi mačke imamo jedno fino čulo kod ljudi davno zakržljalo.
Vidimo suptilne oblike bića koja posjećuju one komore koje su ljudi sagradili
i prozvali domovima. Često sam se u mladosti igrao s njima, dok sam one
zle tjerao. Danas sam dovoljno jak pa ih razgonim tako što predem i prijeteći
frkćem. Nažalost, imam još jedan, za mene vrlo neugodan dar. To je super
sluh. Čujem sve što želim, ali i ono što ne želim – potmulu, sada još
daleku razornu tutnjavu koja dolazi iz zemlje i bruji zidovima sve do
krova gdje ostaje kao trajna prijetnja. Ima noći kada sam toliko uznemiren
da se budim iz drijemeža i škiljim u nevjerici da je svijet još na okupu.
Doista, ne zamjerite što vam ovo govorim; možda je i vaša sreća da ne
znate što vam se sprema. Ja bih vas upozorio kad bi postojao način, no
bojim se da bi moja poruka bila odviše dramatična i stoga neprihvatljiva.
Erozija je stalna i tek se povremeno umiri da bi nanovo pridošla još jača
i podmuklija. Znam, jednog će dana izbiti iz zidova i satrti ih u prah.
Bojim se tog trenutka i zato, budući da nisam mudrac već običnu čovjeku
sličan mačak, jednostavno se prepuštam zaboravu. Gledam TV i mislim da
možda neću poživjeti toliko da dočekam krah koji slijedi. No, ako i doživim,
ne brinite. Ja sam mačak sa sedam života. Ne umirem tek tako.
Za podnevnih drijemki, kada snovi zastrane u apokaliptičke košmare, nošen
moćnim nagonom preživljavanja vidim se kod ruševina zgrada, među raznesenim
radijatorima i televizorima koji se puše, ispod plamtećeg neba i poplavljene
zemlje. Pomalo oprašen i osmuđene dlake plutam na vratima sobnog bifea,
a pored mene zdjelica kašice i otvorena pašteta. U nuždi, dakako, miševa
i štakora na sve strane.
|
|
