|
|
I u ovako odvratno, kasnojesenje popodne, kada ni šugavi pas ne promalja
njušku ispod svoje
šuplje strehe, jedan savjestan postolar dužan je sjediti ovdje, u svjetlu
viseće žarulje i
zuriti kroz staklo čekajući iz dužnosti neće li, po ovom kijametu, neka
od zalutalih, nesretnih
mušterija u prolazu svratiti po svoje cipele. Dužnost. Profesionalna nužnost.
Pseto je slobodno
jer može izaći, imeđu pet i osam, i prokisnuti do kostiju i umrijeti od
tuge na hladnoj kiši,
a on ne može jer nije spreman umrijeti za svoju slobodu, na hladnoj kiši
između pet i osam.
Lije li ga lije, i vjetar bijesno vije i nosi valove hladnoće, nosi milijarde
studen-leden kapi,
nosi kišobrane, svjetla automobila, trese stakla, mrzne i propuhuje. Bicikl
je sklonjen, neće
biti mokrog dupeta kad se bude vraćao, ako se bude vraćao jer kako da
se vrati i zašto da se
vrati i kuda da se vrati po ovom potopu, po ovom prolomu nebeskom?
Svjetla šaraju, automobili prskaju i eto ipak, u tom mraku, pored žmirkavih
prozorčića i
mrdajućih stabala, guza je suha, i on zaobilazi jer i u mraku vidi neravnine,
isturene rubnike,
pravac naprijed, zna se, bježi susjedova mačka, uranja u kmicu dvorišta
gdje je muk i nema žaba,pa se skida s bicikla vjerna, s dvonogim se oprašta
te se dohvaća ulaznih dveri, slijevajući vode nebeske s ruha svoga.
Znam, znam, večera je na stolu. Znam, znam. Gledaš. Gledaj. Ja slušam.
Radio. Vijesti.
I srčem juhu, toplu juhu. Za jetru slabu i crijeva prazna i trbuh šuplji,
jednoć ranjen, nikad isti. I za glavu okislu koju i premijer ima. I njegov
proračun je pokisao. Davno, davno, dok je još srkao i mljaskao i hrkao
neku drevnu juhu s oglodanom kosti i kada je prognoza bila bolja odove
i kada je sezona bila obećavajuća, i svi su mislili da neće više morati
kisnuti, nego se samo kupati. A što je ostalo? Ostalo je malo kruha na
stolu. I žvakanje. Žvak-žvak! Kruh-kruh! Bože, hvala ti na - preostalim
zubima. Ha-ha! Ostalo je malo kruha! Maaalo kruha! I jeftinih obećanja
jer ona su uvijek jeftina, dok kruh poskupljuje. I život je skup, a tako
malo vrijedi. I koliko je mrtvih samo u Jordanu, u Gangesu, u Dunavu plavnom?
Ni ove sezone obrana nije spriječila izlijevanje, i vidi, jebo ga ti!
opet mrlja na stolnjaku, zabrljao sam, bit će kletvi i gnjeva narodnog
jer se obećanja ne ispunjavaju i opet jedna fleka, jedan živac više -
loše mi se piše - kako da se zbriše, jer to više nema smisla, ta nekoordiniranost
glave i
ruke, politike i ekonomije, tako ispašta cijelo tijelo, društvo, stolnjak,
perilica, peračica...
A sada na kraju ipak jedna dobra vijest, poštovani slušatelji! Da? A to
je? Mogu prdnuti i
podrignuti se istodobno.
Ispod poplun planine pritajio se poput zmaja koji cijeli dan zastrašuje
svijet jer se boji, pa
noću želi miran počinak. Uh, kako je znao zafrktati kroz nosinu svoju,
kad bi se umeškoljio u
samostvorenu toplinu posteljine i podatnu mekoću jastuka. Tijelo se rastapalo
i nestajalo, a
um se rasplinjavao u kozmičko blaženstvo - sve neke ovčice, curice, ptičice
i još čudnovatih
kukaca i točkica. Tako valjda sanja zmaj. Oštre crte stvarnog svijeta
postaju ljupke točkice u
beskraju. Pliva, pluta, lebdi, leti... Uh?! Nadigne se na madracu; tako
je to kad ona legne sat
ili dva kasnije, nakon filma i zabrunda neka ne hrče. Onda se film mijenja
i on je opet aždaja,
no što će, mora i on spavati, pa zato na bok, leđa njoj i dupe, pa povratak
na zvjezdane staze
nebeskog junaka Đona A` Postola.
Ujutro je bio brži od kiše. Taman je ušao. Ni stara nije galamila zbog
stolnjaka. Nije vidjela.
Oćoravila od buljenja u televizor. A sad malo zagrijavanja. Evo peći u
ovoj ubavoj pećini.
Ptice zacvrkutaše u kavezima. Ptičice, ptičice šarenice, evo vama vatrice,
evo vama vodice,
evo i papice! Uh, što ste se uzbudile! Voli on njih, vole one njega. Znao
je kako s njima treba.
Povremeno bi ih puštao iz kaveza, ali ne i dalje, naravno, k`o sa ženskama
- malo slobode pa
natrag u kavez. One vole da su zaštićene. To je njihov dom. Te žice nisu
rešetke, to su strune
mandoline za glazbu ptičjih duša.
Evo, o čemu govorim! Prvo pa žensko. Ušla je ona fićfirićka, napirlitana,
namirisana, narajcana. Da, da, gotove su štiklice! A budete znali hodati
u njima? Čuvajte svoje gležnjiće gospodična! Tko stremi visoko, znate,
može dolje pasti. Uz tih dvadeset kuna ostavila je i miris parfema, onog
agresivnog, mošusnog. Mora da je u fazi oplodnje pa čezne. A koja ne čezne?
Sve one čeznu za jednim i apsolutnim. Uvijek je imao taj dojam dok je
tuckao čekićem; te petice su k`o mali kurčići i one se potpuno oslanjaju
na njih, prepuštaju im težinu svojih celulitnih guza i žlundravih sisa.
Tako je. To je sva tajna života. Sve se vrti oko toga tj. njega. I duplerice
na ovom zidu to potvrđuju. Pa da! One samo njega hoće. On je Bog. A one
su boginje kad ih sjedini. Prožete duhom svetim. Amen!
Ulazi komesar Zagorac. Teški štakor. Taj je oglodao sve vlasti kojima
je služio. I onu staru, i
onu poslije i ovu zadnju, i nju je stigao. A još se žali da mu je malo.
Pa što bi ti čovječe?
Čizme? Pa dobro, čizme. Gotove su, ali posljednji puta, već su za baciti.
Uspomene, drage
uspomene. E moj druže! Dobre uspomene možda griju srce, ali loše čizme
hlade noge i glavu.
Pa biraj! Ne, ne može oboje. Ako se gazi neka se gazi pravo. Čemu onda
rupe? Đubre jedno, još se cjenkao, malo pa i zapomagao. Škrti pokvarenjak.
Toliko ga je izmučio zbog tih bijednih pet kuna.
Neka, neka, doći će on ponovno. Nema komu nego meni, po ono za što treba
ispaštati: sva svoja glodanja, gomilanja, grabljenja. Ja sam njegova batina.
Ja sam njegova sudbina.
Djevojčica, prvi put je vidi, donijela mamine cipele. Hm! Pete istrošene
s unutarnje strane.
Nesigurnost, nedostatak samopoštovanja. Sigurno tata vrijeđa mamu, a ponekad
i tuče! Maloj bi jako neugodno, pogodio je. No, neće to nitko znati. Otišla
ja naglo, nije ni pitala kada treba
doći po cipele. Nesretna djeca u nesretnim brakovima. Cipele su dobro
održavane, ali stare.
Možda tip pije i ne da joj za nove ili troši na ljubavnicu. Najviše ispaštaju
djeca. A i on je
malu rasturio. Opet ona zmija, poganica, bljunula je otrova. Žalosno.
Nije htio, barem svjesno. Dat će joj bombon kada dođe ili popust za mamu.
Ljudi idu, kišobrana nema. Kiša je stala. Tete nose cekere i svoje tjelesine.
Troše potpetice,
troše zglobove, troše godine. Mlađi tip prolazi kao da svijet samo njega
čeka da ga osvoji
svojom zurkom, svojim gardom, svojim pimpekom. Uznemireni gazda - valjda
ganja kredit. Teško u
ovoj državi, još ako si baksuz pa se zadužiš. To je njegova vrlina. Nikad
ne uzajmi, nikad ne
pozajmi. Čast svakom, pozajmica nikom. To stoji u okviru između diplome
ornitološkog saveza i sisate crnkinje. A ispod, slika prosjaka i opomena
da je davao na povjerenje. Ne, ne! Nikada! Nema povjerenja! Barem ne u
ovom svijetu, ako drugi postoji.
Ulijeće Ptica. To je drug. Veliki uzgajivač. Njegovi golubovi mogu do
Sahare i natrag. Kanarinci mu najslađe poju, a papagaji znaju govoriti
"idi vrit" i slično. Opet nosi neku pticu, ne može on bez njih.
Čudna je. Rijetka. Veli da je iz Australije i da skače klokanima po tobolcima
dok spavaju i čisti ih od buha. No, možda im i prde pod nos da bolje spavaju.
Ptica nema ženu. Ali ima puno ptica. Osvojio je sve diplome i pehare.
Veli da je u prošlom životu letio, često to sanja. Možda nije bio ptica
već komarac. Stari je on zafrkant. Voli svašta pričati, zna biti dosadan
ali i ubosti poput komarca. Zato ga je cijenio. Bili su slični i dovoljno
daleko da se ne izbodu. Prije nego je otišao, ispričao je jednu od svojih
pomalo morbidnih pričica. Jučer mu je bio rođendan (čestitke, čestitke)
pa si je kupio bocu vina, otišao u kupaonicu i pustio vrelu vodu u kadu.
Sve su ptice zacvrkutale radosno. Razasuo je krasno sjeme po pladnjevima
i dodao listove salate, i onda ih sve pustio iz kaveza. One se razletjele,
a on ušao u kadu i ostavio otvorena vrata. Nakon nekog vremena, sve su,
jedna za drugom, doletjele u kupaonicu i tu mu zajedno pjevale, dok se
on gnjurio u pjeni i morskoj soli i pomalo pijuckao svoje vino. To ga
je toliko dirnulo i uzbudilo da mu se zamalo digao mali.
Vidiš ti što je ljubav. One vole. Ptice. Divne ptice. Vole te iako im
ne daš slobodu. Ali
trebaš znati. Nekad i pobjegnu, ali onda brzo i uginu. Kanarinca na slobodi
masakriraju vrane,
a papagaja pojede mačka. Ljepota je šuga, privlači ološ. Poput ovih lijepih
cipelica navlače na
sebe prašinu, blato, žvake, opuške, smeće, rđu. I mi to možemo skinuti
ovom brusilicom,
izravnati još strugalom, očistiti malo četkom pa zakucati čekićem novu
kožu. Čista kozmetika. Traje koliko traje, dok se ne baci u kontejner
zvan grob.
Što je onom tipu koji se mota? Htio bi ući? Vjerojatno prosjak. No, što
je? Što ga tako gleda?
Ipak ulazi. Što bi htio? Cipele? Popravljam. Očisti ih i donesi zamotane
i plati unaprijed!
Nemaš druge? E moj sirotane, loše si se namjerio. Što da ti kažem no da
se gubiš odavde, da mi ne zastraviš neku mušteriju. I ne vraćaj se skoro.
Dotepenac seoski! Da skine cipelu da mu je zakrpam!? Bog zna otkada nije
prao noge. Izginule bi sve ptice, a i ja s njima. Masovni pomor. Zbog
jedne cipele. Gotovo da i nema dana da neki potepuh ne upuzi u radnju
i prosi. Ali ovakvi su rijetkost. Trebao sam mu dati potkovu za cipelu.
Za dobru sreću, koju, očito, nema. Potkova je tu, evo je, iznad vrata.
Znači on ima sreću. Potkova je tu. I nešto kuna u džepu. Radnja. Ptice.
Dom i žena. Večera čeka. I mirovina. Otkupljena grobnica. I posmrtna pripomoć
je izvjesna. Tu je razlika. Tu su i dva sendviča, za marendu. Ih, pojeo
ih već? Podne je davno prošlo? Ljudi stalno ulaze i izlaze, vrijeme leti.
Smrt čeka. A ispred nje - posao. Treba raditi. Treba umrijeti. Tmurno,
tmurno nebo. Zatire ga mrak. Vlaga se opet cijedi s neba. Sve je puno
vode. Nigdje ptica. Ljudi dišu na škrge. Amfibije reflektiraju treperave
snopove svjetlosti. Svijet je veliki akvarij. Nešto izroni pred vrata.
Vodeni monstrum? Velik, krupan, još i s tamnim naočalama(?). Pljačkaš?
Težak korak. Zatvori vrata. Dubok, opak glas. Da, ja sam postolar. Strah.
Evo čizme, čizme čudne. Što s njom? Napuniti ju novcem? O čemu pričate?
Vi ste pljačkaš? Šala? Oh, šala! Nemojte tako. Što je sa čizmom? Pravi
će postolar otkriti. Ili ju napuniti. Čime? Ode. Koji tip. Mrak. Kakva
je to čudna čizma? Nikad vidio takvu, a nije od modernih. Odličan rad.
Koža neznana porijekla. Nije klasična proizvodnja. Vrhunska izrada. Pete
i potplate O.K. Šavovi super. Što želi s tom čizmom? Tko je on? K vragu.
Jeziv tip.
Kakav čudan dan. I čudna noć u akvariju. Svjetla žmirkaju, ribice plivkaju,
tetice gnjurkaju.
Lokve posvuda. I žaba ima, ali se ne vide u pomrčini dna. Prska svojim
gumama puževe, prestiže ih i ostavlja miljama iza sebe. Ali ne gazi. Boji
se boli prsnute kućice. Zna kako boli kada boli. A ipak udara. Vlažno,
kišno lice. Jesu li bile suze u one male? A ona pičkica, vlažna negdje
ispod, i nju je zalio svojim jadom. Prosjaka ispalio. Zagorca razvalio.
I onda je onaj unio čizmu punu straha. Čime da ju napuni kada je već puna?
Kao i on sam. Pun straha. Onog istog koji ga je gušio kada je skičao u
krevetu bolničkome, umirao daveći se u znoju i suzama svojim, dok su horde
analgetika bijesnile utrobom, a čir se rasturao i plavio svojom zlobom
okolna tkiva, i sve je bilo jedna bol, duboka i surova, jedina stvarnost
iza koje postoji veliko Ništa, velika strava ništavila i možda ipak Bog
kojemu se molio, koga je dozivao i plakao za njim. I zaklinjao se da neće
više nikad. Nikad nanjeti nepotrebnu bol. Biti obziran. Znao je svrhu
te patnje. Bila je to kazna Božja. Osveta nebrojenih. Biti pravedan. Praštati.
Da. Čini li to?
Izbjegava, izbjegava zapreke. Put se zna skoro pa napamet. Uranja u dvorište.
Kod susjeda
crveno svjetlo, kod njih titravo televizorsko. Uvede amfibiju ispod svoda.
Tu je sigurna od
nebeskih bombi. Još malo na škrge, još malo... Onda ulazak o drevnu bazu.
Isti mirisi, isto
svjetlo, isti glasovi. Večera je na stolu. Gleda film, uvijek neki film
u vječitim nastavcima,
beskrajno. I pazi na stolnjak! Zar baš uvijek moraš zasvinjiti? Ušuti.
Što ima na radiju?
Vijesti. Oglodane. Posrkane. Pokisle i razlijane, jadne vijesti. Loše
nam ide, ali bit će bolje.
Nema sumnje. Haj`te vi, drugarice i drugovi, nakon vijesti spavati! Manje
politiziranja,
a više proizvodnje. Biološke. Naturalne. Ekološke. Mi smo još nezagađeni
i očuvani. Vitalna
nacija neuništiva duha. Još malo pa nas nema. Izgubljeni u hipermarketima.
Dozvolite da
konstatiram. U ovom presudnom trenutku za naciju, parenje je jedini izlaz.
A njegov doprinos? Eh, on je svoje već obavio. Jedino što može je par
puta prdnuti pod poplunom (juha od graha) i poželjeti da crveno svjetlo
u susjeda ostane do kasno u noć. Naše kuće su kupleraji ili prdionice.
Izlaz sprijeda ili straga. A kad svrši onda hrkaonice. Hrk, žvljak, grljak!
Gotovo za danas. Opet uranjanje. Gubljenje u toploti. Nestanak u utrobi
majke poplunine. Rasplinjavanje... O čemu se tu radi? Zašto ga svi tako
gledaju? Ta lica pokornička, patnička. Nijemi govor optužbe. Čizma fatalna
stoji na oltaru nakovanjskom, pod svjetlom žmirkave žarulje. Napuni je,
napuni je! Onaj tip iz tame, sav u dlaci, naređuje. Kako? Čime? Novaca
nemam. Ništa vrijedno. Čizma čeka. Praznina guta. Nema zraka. Gušenje.
Aaah! Madrac se nadiže. Sad ne hrčeš već buncaš! Prejeo se graha. Ona
nalegne, a on joj okrene leđa. Držao je oči otvorenim. Bojao se sklopiti
ih. Buljio je u mrklu prazninu. U čemu je razlika? Praznina ovdje, praznina
ondje. Mrklina ovdje, mrklina tamo. A onaj se kreće u mraku. Čuje bat
čizme i korak bose noge. Bože, opet sam te uvrijedio. Oprosti mi! Spasi
me od ovih mora! U krevetu mi sanak miran daj, a zemljicu lahku kada umrem.
Kada? Ne sada.
I dalje je buljio je u prednji kotač. Dan je bolji od noći jer strah
dolazi s opomenom. Svakom.
Pa i pregaženoj mački. I glisti raspolovljenoj. I golaću što se zalud
trudi prijeći cestu. Idemo.
Idemo svi nošeni sudbinom. I pitamo se što li će biti. Možda čizma ne
postoji? Fantazija,
umotvorina? Sve se nešto porazmještalo. Prekojučerašnji san s jučerašnjim
otiscima, plus loša
probava plus depresivno vrijeme. Mislim da čizme uopće nema. Ona ne postoji
u stvarnosti. Ona je arheološka iskopina uma, artefakt podsvijesti. Baš
će se sam sebi smijati. Ne žaliti - smijati. Kao da nema boljih iluzija. Doista. Svijet se vrti na obruču
kotača. Bezbrojne kapi
nastaju i nestaju u vremenu. Gliste se regeneriraju, mačke oživljavaju,
a puževi jure brzinom
misli. Sve se doima dobro organizirano. Nema gubitaka. Postoje samo koncepcije.
Idemo. Idemo puževom hitrinom u nov... Što? Ciklus? Biciklus?
|
|
