bramana.org - književnost

DAN ZAHVALNOSTI

	Novi radovi

	"Strategija Pitona"

	"Urbs Dei"

	"Grad u Nebu"

	"Ljubav je Igra na Žici"

	"Paunovo Perje"

	Impresije

Vlak u polasku zanjiše tijela. Satrveni, umorni ljudi. Cijeli, cijeli dan se radi, a onda se stoji. On sjedi. Sreća. Sreća u paklu. Uskoro onaj tunel. Mora. Ista zagušenost. Tek trenutak olakšanja kroz neku sliku: plaža ili snježni vrh. Ali utroba zemlje ih guta. Milijuni tona velegrada nad njima čekaju urušavanje. U stravu mraka bez zraka. Zgnječene kosti i stijena u grkljanu. Mahnita serija strelovitih blijeskova. Metalni nosači trešte svoje ubojite ispraćaje. Njihove konstrukcije u proletu paraju suptilna tkiva. Otpor je slabio... Pri samom izlazu - vrisak uma; oduševljen strahotom brzine nadolazećih svjetala. Vani! Udah. Nova postaja. Još svjetla. Tras-vrata! Masa kulja: izlaz-ulaz, ulaz-izlaz. Nova tijela, novi rasporedi. Hladan zrak ispod njihovih kaputa. Šarene, šuštave vrećice. Svi nose nešto svojim domovima. Lijepe, fine stvari. Poklone. Šarene zaborave. Svi se drže za nešto. On sjedi. Promatra. Neki govore. Većina šuti. Zabijeni u sebe. S posla. Oni koji govore bili su u šopingu. Blagdanskom. Nose torbe i vrećice. Ostali bulje. Kroz prozor. U novine. U prazno. Jedan klošar. Obrastao. Podočnjaci vise. Šešir otrcan. Prljav kaput u džepu čuva bocu vina. Oči su mu... Bezbrižne? Pripit? Ne klati se, već se miče pomalo. Sporo i sigurno. Zagleda se u jednoga debeljka. Ovaj ga ignorira. Klošar mu kima. Ruga mu se? Ne, to je njegov stil.

"Sretan vam blagdan, gospodine!"

Debeli niti da se osvrne. Dosta mu je za danas. Nekoliko pogleda prema njima. Hoće li prositi? Osjetio je pozornost. Ohrabren. Skine šešir pred jednom ženom.

"I vama gospođo, sretan blagdan želim!"

Okrene se, prezren u svojoj dobroj volji. Neobeshrabren. Široka gesta.

"Svima želim sretan blagdan!"

"Jebi se, kretenu!" - odzvanjalo je u ponekim umovima. Doista, koga briga za tebe i tvoje čestitke, jadni stvore. Gledao je oko sebe. Ima li igdje empatije? Sam si čovječe kao što si i uvijek bio. Jedino ti boca pravi društvo. I to kada ti ima još što ponuditi. Kada je puna vlage kao dolje Hudson, iznad kojega prolaze uz ritmičko kloparanje i brze obrise rijeke. Kao i uvijek pomisli: Zašto most baš sada ne bi puknuo? Koja je mogućnost? Trajalo bi sekundu-dvije to strmoglavo potonuće na dno. Tko ne bi razbio glavu pri tumbanju brzo bi se izgubio u navrloj mutnoj, ledenoj vodi. Panično bi se održavao još nekoliko trenutaka dok se pluća napokon ne bi raspuknula, mozak pod pritiskom raspolutio, a očne jabučice poskočile iz duplja. Gledali bi zgranuti svoja blistava suptilna tijela kako se izdižu iz rijeke i ponad mosta pa bi zbunjeno promatrali nastalu strku u dva posljednja vagona što su ostala visiti na urušenoj konstrukciji, opasno se klackajući na rubu vodenog ambisa. Duboko udahne kao da je nekim čudom izronio i spasio se. Vlak je razgonio maglu u svom samouvjerenom jurećem naletu. Nije teško biti samouvjeren kada toliko puta sretno prijeđeš veliku rijeku. Prkos sili prirode. I klošar prkosi. Hoda kao da je u vodi: polako i sigurno. Nije glupiranje. Traži kontakt. Kima uljudno glavom i izgovori po par riječi. Ide dalje. Čestita svima. Neki crnje se smiju. Jedan ga čak pljesne po ramenu. Sav je razdragan. Što mu je? Ničega se ne boji. Predan svojoj sudbini. Gol i otkriven. Ne kao ovi miševi zabiti u svoje mentalne rupe u koje on zaviruje i potom ih njuška. Zabavno? Opasno? Približava se. Čuje mu glas.

"Bogu danas zahvalite!"

I Njega je uvukao, nepoželjna. Odatle nervoza. Netko nešto poviče za njim. Vlak ulazi u pravolinijsku putanju. Promičući stupovi bolno šibaju um. Zadnje ubrzanje prije velikoga kočenja. Jedna prazna limenka tumara od nogu do nogu. I ovaj tumara. Gura se između tjelesa, nepokoleban, neporažen. Dolazi. Svima ostavlja kratke poruke. Ne želi ga. Kroz prozor - blokovi oronulih zidova. Duboke sjene na kraju dana. Osjetio ga je kraj sebe. Ne želi ga. Posljednje stotine jardi prije usporavanja.

"Vama bih želio nešto reći, gospodine!"

Prenerazile su ga te oči, onako izbliza, prepune patnje. Nije ju želio, tako stvarnu, očitu. Okrenuo je glavu. Neka ode. Zašto ne ode?

"Budite sretni večeras! To vam želim reći!"

Gledali su ih. Gledali su i njega kao da su zajedno. Nisu ih razlikovali. Nije znao što da kaže. Želio je reći, ali zrak je zastao još u trbuhu. Ovaj mu se smješkao. Onda je on okrenuo glavu. Kao i uvijek. Kao i uvijek kada je opasno. Samo otklon, no strah ostaje. Još jači. A onaj, napokon, izvadi bocu, nadigne obrve i nazdravi mu pokretom ruke. U to vlak stane kočiti i on se zanese i zalije ga vinom. Neki poviču s gađenjem jer se oslonio na njih, no on je spašavao bocu i njen sadržaj. Mrlja se širila po tkanini rukava. Nekoliko crvenih kapi na dlanu. Osjeti kapljičastu, hladnu vlagu oko vrata. Sranje! Pogledi na njima. Grimase gađenja. Kočenje. Trenje i frcanje. Onaj se držao za rukohvat. Boca još u ruci. Nakezio se.

"E, baš za sreću! Ha-ha-ha!"

Gnjevni udar prostrijeli glavu i zabi se u srce. Zamahne velikom kartonskom
torbom što ju je dosad grčevito stiskao. Iznenadni udarac u glavu obori ga na pod. Vrisak. Boca se razbije, vino se razlije. Stajao je. Razmaknuli su se. Vlak je usporavao. Bio je spreman ako mu netko stane na put. Nitko nije ni pokušao. Samo su ga gledali. Neki hladno, neki odobravajući. Sve više svijeta. Postaja. Nije gledao dolje. Samo je čekao vrata. Čuo je kmečanje s poda. Ljudi na peronu. Gužva. Stajao je na vratima. Sam. Vino je doprlo do potplata. Tamno, kao pomiješano s krvlju. Um vrišti. Pluća pucaju. Oči mahnito vrebaju. Zvuk hidraulike, otpuštanja. Još malo bez daha. Napokon se otvaraju. Jurne strugnuvši o još polutvorena vrata. Onaj je vikao za njim. Tražio je da ga zaustave. Pohita prema izlazu. Masa. Komešanje. Slijede li ga? Hoće li ga zaustaviti? Policija? Na pokretnim stepenicama se gurao. Žamor, vika. Je li to njemu? Nedaleko je autobus. Okrene se pa poprijeko. Izgubiti se u gužvi. Biti nevidljiv u masi. Nestati.

Kada se presvukao, svježe obrijan i istuširan, u sobi su djeca gledala urnebeseni praznični šou. Uđe u kuhinju. Žena ga upitno pogleda.

"Je li taj tvoj puran bio svježe zaklan?"

Sledi mu se krv. Tlak u nosu. Pokaže mu krvavu mrlju na vrećici. Previd. Rukav je isprao. Corpus delicti za ubojicu. Koji je alibi? Upitnik na licu. Ubojica? Ili lažljivac?

"Ah! To mora da je od vina što ga je neki prosjak prolio u vlaku!"

Žena s nevjericom izgužva torbu i baci je u spremnik.

"Nadam se da nisi ubio nekoga na Dan zahvalnosti."

Ubio ne, ali satro - to je.