 |
 |
 |
|
|
| književnost | publicistika | kolumna | osobno |
|
ZLOSRETNI PURUŠA |
||||||||||||||||||||||||||||
|
Od samoga rođenja pratio ga je peh: onako ljigav i vrištav skliznuo je iz ruku porodilje i pao pravo u korpu za otpatke. Možda je odonda uzdrman: drhtavica ga je često pratila na putu i pohodila mu snove. Puruša je bio iz roda plemenitih brahmana , no grubom voljom sudbine bio je lišen svih njihovih vrlina. Nevoljan, aljkav, rastresen i vazda musav, netočan i neuredan još i lažljiv i izjelica - sve to u jednom mladcu! Izrod kakav se rađa jednom za Manua ! Otac ga je uzalud pokušavao podučiti bar najjednostavnijim obredima njihova reda. Uzalud! Puruša je pokazao da je od svih njegovih mana glupost najveća. Nesposoban za bilo kakav smisleni rad, bio je ismijavan i ponižavan od svojih vršnjaka i njihovih roditelja. Radi svog urođenog entuzijazma za kreiranje neprilika bio je neželjeni gost mnogih kuća. Naposlijetku, zbog učestalih lopovluka i nedoličnog ponašanja otac ga je otjerao od kuće. Prvo vrijeme svoga izgnanstva Puruša je potratio u lutanju šumskim putovima. Prosio je hranu, a gdje mu je nisu dali tamo je krao. Jednom dok se izležavao na obali rječice spazio ga je nadglednik imanja lokalnog zamindara . Zamijetio je njegov upavitu oko vrata pa mu zainteresiran priđe. Kada taj glupavo-prepredeni izraz Purušinog lica ne bi bio dovoljan indikator njegove mentalne uneređenosti, onda su već njegove prve riječi trebale uvjeriti nadglednika da pred sobom ima rođenu budalu. Ali što bi oholom nadgledniku vrijedila takva moć identifikacije, kada mu je um zasjenila jedna perverzna ideja. Pomislio je kako bi njegovom gazdi imponiralo imati brahmana u svojoj službi. I to ne bilo kojoj. Samo najveći tupani dobivali su tako povjerljivu zadaću da prekonoć budu na polju i čuvaju žito od lutajućih krava. Jedina dužnost im je bila da budni sjede na najvišem stogu i bulje u noć. Puruša je odmah pristao na ponudu jer mu je dojadilo lutanje. Htio je zasnovati svoj dom, a za to mu je bio potreban stalni posao i neko djevojče. A toga je bilo u obilju na zamindarovom ogromnom imanju! Mnoštvo raštrkanih posjeda tražilo je mnoštvo jeftinih najamnika i najamnica. Puruša se ubrzo spetljao s jednom beračicom i načinio bi najveću glupost da ga u tom besramnom činu nije omela strka koju je izazvao ostavivši upaljeni plamen svjetiljke pored bale pamuka. Bio je uspio nagovoriti kućnog svećenika da ga angažira oko pripema za puju , sve u namjeri da ga olakša za nekoliko zlatnih posudica s oltara. Zabranili su mu dnevno kretanje i stavili ga na spavanje sa stokom. Na polju, dakakao, nije spavao. Od puke dosade sjedio je kraj vatre i pjevao obredne napjeve koje je još u djetinjstvu krivo popamtio. Jednom mu se iz čista mira ugasila vatra, a jednog je jutra kraj ugaraka pronašao crknutu vranu. A jednom je, boga mi, i zaspao. Možda je brzom utonuću pripomoglo i malo fermentiranog soka trstike što ga je srknuo iz Dukhijeve čuturice. Bio se malo začudio zašto mu Dukhi daje piće kada mu je zamalo obeščastio curu. Jedva se je oteturao do polja i onda zaspao na sijenu. Dukhi je noću skrivećki dognao nekoliko izgladnjelih krava i potjerao ih na žito. Purušu ništa nije moglo omesti u blaženstvu nutarnjih isparenja. Tvrdoća njegovog sna mogla je prkositi pralayi . Ujutro je bio toliko mamuran da nije mogao shvatiti što se zbilo žitu, zašto je tako ulegnuto i povaljano. Pomislio je kako bi najpametnije bilo da to prijavi nadgledniku, no kako mu se još mutilo u glavi krenuo je pogrešnim putem koji je vodio od imanja. Za to vrijeme bijesni nadglednik je stigao do uništenih nasada. Krave su srušile čak i stog na kome je Puruša spavao, samo što on to nije zamijetio. No sada je primijetio da je zalutao, pa na sljedećem raskrižju opet udari nasuprot. Nakon dva sata hoda spozna da se izgubio jer ovo selo još nikada nije vidio pa odluči stati i naći mjesto za spavanje. Sve potjere za njim bile su uzaludne jer nitko nije mogao slijediti trag Purušinoga šašavog uma. Kada se probudio, osjetio je veliku glad. U blizini je bila zaštićena plantaža mangoa. Provuče se ispod mreže i navali na zrele, nikad sočnije plodove. Majmuni s obližnjih stabala našnjofali su dobru gozbu. Kada je čuvar napokon naišao, bilo je kasno. Trebala su mu puna dva sata da potjera sve te pohlepne orgijante. Za to vrijeme Puruša je već hrlio u susret novoj nevolji. Bio je dovoljo drzak da utrči u jednu kuću i ukrade ženi čapati s vatre. Čak je u jednom hramu oteo ponudu božanstvu. Svećenici su digli na noge cijeli okrug, no nitko ga nije našao jer je cijelu noć i naredni dan preležao ispod oltara gdje ga se nitko nije sjetio tražiti. Zbrisao je narednu noć prethodno slistivši kir ostavljen kao ponuda na oltaru. Njegov bezobrazluk bio je idealna dopuna njegovoj gluposti tako da je bio potpuno nepredvidljiv. Čak i kada bi ga uhvatili, izvlačio se na svoju brahmansku varnu . Ljudi su to još uvijek poštivali. S vremenom je shvatio da je puno bolje pretvarati se nego krasti. Smišljao je najgluplje moguće priče o svojoj žalosnoj sudbini pa bi ga naivni seljani izdašno hranili dhalom i rižom. Nakon jedne od takvih obilnih večera zaspao je na rubu šume. Njegovo glasno hrkanje privuklo je razbojnika koji se šuljao u potrazi za žrtvenom životinjom. Nitkovu je srce zaigralo od radosti. Ovakvom se krmku nije nadao. Bio bi zadovoljan i s običnom kozom, no ovo ovdje je već bilo rasno živinče. Baci se na Purušu, sveže ga, začepi mu usta, naprti na rame i odnese do nedalekoga hrama u kojem je okrutni razbojnički vođa Ugrasena dovršio pripreme za svoj krvavi obred. Ma Kali trebala se noćas slastiti svježim mesom. Njen raskošno ukrašen murti goropadio se s oltara. Razbacane lubanje i kosti, gusti dimovi tamjana, grozno mrmorenje i nakaradno pojanje razbojnika samo je pojačavalo stravu koja se širila iz kipa razljućene boginje Kali. Bacili su Purušu na žrtveni podij, ravno pod Ugraseninu uzdignutu sablju. U trenucima kada se očekivao fatalni zamah, murti se rasprsne i iz njega provali majka u svom obličju razjarene furije. Njen grozomoran urlik zaledio je srca svih osim Puruše koji je mislio da zbog prejedanja i dalje ružno sanja. Zato je nastavio drijemati zatvorenih očiju dok je bijesna boginja kasapila tijela razbojnika sabljom, sjekirom i ostalim oružjem iz svojih osam ruku. Kada su svi bili poklani, otkinula je lubanju s trupa Ugrasene i ispila svježu krv ništarije koja se drznula ponuditi joj tijelo brahmana za žrtvu. Puruša se probudio ujutro i nekako se iskobeljao iz konopaca kojima je onako na brzinu bio spetljan. Kada se pridigao već je bio okružen nekolicinom usplahirenih seljaka probuđenih režanjem pasa koji su se otimali za komade ljudskog mesa. Bili su zgroženi sablasnim prizorom i fascinirani Purušinom pojavom koja kao da se izdigla iz smrti pa se sada pita kakav bi se ovdje doručak mogao naći. Kada je ugledao razvaljeni murti lokalni svećenik smjesta je umro od kapi. Svi su bili još više užasnuti, a fama o čudesnom Puruši koji donosi nesreću i oko koga svi umiru proširila se cijelim okrugom. Puruši nije bilo baš jasno zašto djeca bježe od njega, žene se sklanjaju u kuće a muževi ga tjeraju vikom i kamenjem. Više nije mogao prosjačiti jer svi su ga se plašili. Čak su mu i kraljevi vojnici naredili da napusti teritorij pod njihovom kontrolom. Puruša je bio dovoljno glup i praznovjeran da povjeruje kako je ovako nesretan slijed događaja uzrokovan nečijom kletvom koje se može osloboditi jedino ako odbaci sve materijalne prohtjeve i prepusti se duhovnom vodstvu. Biti lutajući isposnik koji ne posjeduje ništa osim unutarnjeg žara za prosvjetljenjem, to je zvučalo gordo i unosno u društvu koje poštuje odvojenost. Odlučio je posvetiti se ozbiljnoj duhovnosti. Za početak mu je bio potreban guru koji bi ga poveo stazom oslobođenja. Od jednog namjernika saznao je da je u obližnjem selu odsjeo sadhu poznat po svojim strogostima i zavjetima. Sav razdragan što mu se sudbina opet ukazuje sklonom, Puruša pohiti u susret svom spasitelju. Bilo je podne i milostivi Mahadev upravo je recitirao gayatri-mantru kada mu odnekud priđe neki zvekan, baci se na tlo i zagnjuri glavu u prašinu oko njegovih stopala. Mahadev nije mogao prekinuti svoju tihu meditaciju pa je strpljivo čekao da se ovaj odmakne. No Puruša to nije namjeravao već je kao pravi ponizni učenik čekao odobrenje. Mahadev je pokušavao usrediti um na svete slogove no to nije bilo lako jer ga je onaj tupan pipkao za nožne prste kao da iz njih želi izmusti milost. Naposljetku nije više mogao izdržati jer su istodobni bol i škakljanje postali neizdrživi. Prvi i jedini puta u životu morao je prekinuti svoj strogi obred kako bi naredio tom šmokljanu da se odmakne. Njegovo zaprepaštenje bilo je još veće kada je oko vrata Puruše ugledao brahmanski konac. Ovaj zapušteni i odbjegli dvija-bandhu bazdio je na znoj pa ga Mahadev otjera na kupanje u obližnji kund . Nakon što se malo praćakao i usput poprskao dječicu, Puruša se vrati i onako mokar opet se baci do stopala gurua i zamoli ga za inicijaciju. Mahadev pomisli kako je zasigurno Kali-yuga značajno uznapredovala kada se ovakvi šmokljani rađaju u brahmanskom rodu. Razmišljao je kako bi se riješio očitog napasnika no ovaj se nije micao od njegovog uznožja. Momak je izuzetno glup, ali bar je ponizan, a to je već nešto. Odluči prema njemu biti oštar i odrješit. Vikne - Na šišanje! na što Puruša poskoči veseo što je od gurujia dobio novo duhovno ime. Nešto kasnije čak je dobio i komad pamučnoga platna koje se moglo nositi kao kraći dhoti . Doduše bilo mu je čudno što ga je za vrijeme ručka guruji pitao kako se zove. Puruša ga je gledao u čudu što je tako rastresen i zaboravan. Tek nakon opetovanog pitanja Puruša mu odgovori - Na šišanje! našto nesretnog Mahadeva obuzme težak jad i slutnja neumitne nesreće. Od toga trenutka njegovim umom dominirala je misao o nužnosti oslobođenja od ovog trapavog utjelovljenja nesretnih karmičkih nakupina. Još usrdnije se obratio božanstvu čije je ime nosio ne bi li ga ono nadahnulo nekom dobrom praktičnom idejom kako se otarasiti ove dvonoge propasti. Ali sudbina se već izjasnila: Sve ide svojim zadanim tokom! A to je značilo da je sve je išlo naopako. Puruša mu je zalio prostirku pa je morao sjediti na mokrom dok je obavljao svoju redovitu puju . Kada je prinio ghee plamen prsne jer je i u njemu bilo vode. Revni Puruša sjeo je iza svoga gurua i pažljivo ga motrio. Kada je ovaj počeo izgovarati mantre, Puruša ga stane pratiti tihim iritirajućim mrmorenjem. Mahadeva ga ošine ljutitim pogledom što Puruša shvati kao opomenu da je pretih pa pojača svoje lažno grgljanje i fuflanje. Jedino što se razgovjetno moglo čuti bio je sveti slog aum kojeg je izgovarao s neskrivenim zadovoljstvom. Zaprepašteni Mahadev mogao je vidjeti kako se njegova Šivalinga trese i kako žrtvena vatra stvara tamni i zagušljivi dim. Morao je prekinuti puju i otjerati napasnika. Viknuo mu je da ga ne želi više vidjeti pa je Puruša čekao mrak da mu opet priđe. Mahadev je shvatio da postoji samo jedno rješenje – izgubiti se odavde čim prije! Pred sumrak, skupio je svoje stvari i išuljao se iz svoje kolibe. Međutim Puruša ga je svo vrijeme budno motrio pa je kao odani učenik krenuo stopama svoga gurua. Ne slutivši kakva mu se opasnost nadvila nad glavom umorni se Mahadeva zaustavio i zanoćio ispod banjanovog stabla. Puruša se sakrio iza drugog nedalekog stabla i razmišljao kako bi razveselio svoga učitelja budući da mu je ovaj djelovao dosta potišteno. Odluči da u sam cik zore ode do najbližeg sela i isprosi nešto riže. Zbog te odluke bio je toliko ponosan i uzbuđen da nije mogao zaspati. Zato je jedva čekao osvit da krene u svoju potragu. Nakon kraćeg vršljanja šumskim stazama izbije na širok put pa se zaputi njime u nadi da do prvoga naselja nije daleko. Žustrim hodom ubrzo sustigne kolonu zaprežnih volova koji su vukli robu na obližnji sajam. Puruša zamoli jednog trgovca da mu udijeli milostinju, no jedva izbjegne tešku šamarčinu koju mu je ovaj htio priljepiti. Već naviknut na oholost imućnih trgovaca, Puruša proslijedi istim smjerom i uskoro naiđe na jednu skromnu kolibu ispred koje se domaćin upravo kupao. Zatečen Purušinim izravnim pristupom gazda mu odobri da s njegovog stabla otkine nekoliko banana. Sretan što je zaradio tako hranjiv doručak Puruša pohiti natrag. Ponosan što će tako ugodno iznenaditi gurujia , nije se ni sjetio da bi opet mogao naići na one neugodne trgovce. A naišao je. Ovaj put doduše nisu bili oholi, već mrtvi. Netko ih je ubio i opljačkao. Dakako, Puruša ih nije nimalo sažaljevao. Štoviše, učini mu se korisnim da iz tijela onog istog oholice izvuče bodež jer bi mu mogao poslužiti za rezanje banana. Budući da se jako žurio, nije ga dospio ni obrisati od krvi. Kada se vratio zatekao je Mahadeva u jutarnjoj meditaciji. Zaprepašten što ga opet vidi i to još s krvavim nožem u ruci, Mahadev pomisli kako je ovaj zlosretnik zasigurno izaslasnik Yame , nadzornika smrti. Bijesan što opet prekida svoj sveti obred, Mahadev dograbi najbliži kamen i hitne ga na iznenađenoga Purušu koji je opravdano očekivao ljubazniji doček. Mislio je da je posrijedi neka zabuna ili je možda guruji u nekoj svojoj neobjašnjivoj ekstazi. Nažalost, nekoliko narednih kamena uvjere ga da ovaj svjesno cilja njegovu glavu. Vižljast kakav je bio uspjevao se izmicati. Prilikom jednog ugiba ispao mu je nož, no banane je sačuvao. Najbolje će biti da se skloni negdje, pojede banane i sačeka da gurua mine gnjev. Tako je i uradio. Pojeo je sve i ubrzo zaspao jer je bio umoran od napornoga puta i dugoga noćnog bdijenja. Za to vrijeme su uzbunjeni kraljevi vojnici, praćeni lokalnim stanovništvom, krenuli u potragu za dakoitima . Jedna od ophodnji naišla je i na Mahadeva dok je bezuspješno pokušavao smiriti um i dovršiti svoje jutarnje molitve Šivi. Bio je sumnjiv i neuvjerljiv jer nije izgledao kao uravnoteženi sadhu. Kada su pronašli krvavi nož, njihove sumnje ozbiljile su se. Svezali su mu ruke i natjerali da krene pod oružanom pratnjom uprkos njegovim žučnim protestima. Istodobno, nedaleko odatle njegov suđeni učenik se probudio i bezuspješno pokušavao obaviti jutarnju nuždu. Unatoč opiranju poduprtom logičkim dokazivanjem svoje nevinosti, Mahadev je bio osuđen na smaknuće. Uzaludno je bilo svo znanje svetih spisa, sve velike žrtve i teške strogosti koje je cijeli život radio! Zaludne su bile i sve molitve i zaklinjanja – glava Mahadeva zakotrljala se prašinom gradskog trga. Pogubljen je kao zločinac i potom nimalo ceremonijalno bačen u rijeku. A fatalni Puruša vratio se i čudio što je guruji otišao ostavivši svoje razbacane stvari. Bio je nesretan jer ga je htio zamoliti za lijek protiv začepljenja izazvanog prejedanjem banana. Ovako bio je prisiljen pokupiti njegovu šivalingu zajedno s priborom za obožavanje i nekoliko knjiga. Sada se mogao predstavljati kao punokrvni brahman isposnik. Njegove smušena pojava i njegove živopisne puje osvajale su srca budalaste dječice i naivnih žena koje bi ga hranile voćem i kitrijem. Priča se da ga je jedna mlađa časna udovica počastila i svojim tijelom i to u više navrata, preciznije svaki put kada bi Puruša došao posvetiti njezinu kuću. Jedno jutro ova nezahtjevna (i još razdragana) gospa predloži mu da ostane uz nju što Puruša spremno prihvati jer mu je lutalački život dozlogrdio, a njezino toplo tijelo i ukusno jelo su mu omilili. Ostao je živjeti kao grihasta , jedini u selu kojemu je kuća gorjela dva puta, a krava otelila dvoglavo tele. Priča se, premda nije potvrđeno, da je njegov najstariji sin zapravo mahant Anantadeva, acarya phalgun - yoge , a drugi sin je navodno zaglibio negdje u brdima, u okršaju suparničkih dakoitski h bandi. Rječnik brahman – najviši red društvene ljestvice |
|||||||||||||||||||||||||||