 |
 |
 |
|
|
| književnost | publicistika | kolumna | osobno |
|
STRAŽNJA VRATA RAJA |
||||||||||||||||||||||||||||
|
Poput kotrljajuće stijene stuštio se istom smjelom stazom u ovu ubavu-gubavu udolinu praznih tikva i punih boca (i obrnuto). Ne pompozno već dostojanstveno, našao je put odrona do mjesta smirenja, do onog stola uz koji tako dobro prianjaju laktovi, a čija ploha pamti tisuće čaša, šalica i pepeljara što su ga služile tijekom znamenite epopeje vrla naslova - "Rocky u Foki". Yes, Rocky široki je ušao samouvjereno i bez garda, i mali je odmah posegnuo za ručkom kavomata. Zna već; tanka i bez šećera, za još jedno prijepodne prisebnih misli i mudrih odluka što se tako fino oblikuju u dimu, koji se, evo, diže i rijedi u prostoru do šanka za kojim one žalosne spodobe uzalud pokušavaju zagrijati svoja tijela od hladnih milovanja smrti. Njihovo kreveljenje, žamor odostraga, glazba s radija, gibanje konobara u laganoj omami prvih toksina. Uvijek je tako u "Foki" započinjao dan. Ukotvljen za svojim stolom, prepustio se lakom treperenju slika i drhtanju tonova sve dok se sve nije opet ujednačilo, a noge odlučile ponijeti svoj dio tereta trupa. Kratkim i oštrim srkanjem unosio je u sebe potrebnu razložnost i očekivanu misaonost. S one strane stakla: vanjska politika - ljudi u gibanju. Prvi program. Drugi, manje zanimljiv: domaća scena - tipovi za šankom. Treći, znanstveno-obrazovni, odvijao se unutar njega. Idu ljudi, žure poslom, gonjeni usudom da služe, zarana ( već par sati!). Jure u transu, u speedu . Ponekad (ali rijetko) kroz staklo bi ga ošinuo poneki prijekorni pogled. Ah, davno je već Rocky prezreo i odbacio osjećaj krivnje dokoličara: sloboda ima svoju cijenu i on ju je dobro platio, toliko dobro da razumije nijeme optužbe onih koji nisu spremni toliko duboko posegnuti u dušu. Samoća je bila najviša cijena. A nije lako biti sâm. Trebaš smjeti, ne bojati se. I ne klonuti kad netko ode. A otišli su. Tu, za istim stolom, bili su kao bolji dio ega, kao sretnija sudbina. A sada ih nema. Gaston je u bijelom raju, Fiko je psycho, Yuri zaglavio u Nepalu, a ostali grebu zidove zatvora, bolnica-grobnica ili svojih kuća (manje malerozni). A bili su moćni, puni energije i nadasve ideja (neki čak i novca!). Drugi program. Ušli su izbrijani klinci željni malo ludila. Samodopadni, razmetljivi. Opasnost im je lebdjela ponad glava, a opori vonj skorog prijestupa već je bazdio iz njih. Šale se? Viču? Nadmeću se? Strast bez ljepote ruglo je života, akcija bez ideje samo hod na groblje. Dijagnoza im je ujedno i prognoza: osuđeni! Prošlo ih je mnogo. Snažni i slabi, dragi i nedragi. Blistali su i nestali. Ostao je on, Rocky, uvijek tu, nikad preblizu ni predaleko, kraj dobre vatre, u polusjeni. I nikad ga nitko nije pitao što je to što ga drži uspravnim u ovom mahnitom svijetu. Koja je tvoja tajna, Rocky? Nasmješi se otpuhujući još jedan dim prema šanku. Odgovor je jasan jer to pitanje (umjesto drugih) postavljao si je sâm. Možda je i zato opstao, zato što si je postavljao dobra pitanja.Stari Rocky, vucibatina i aristokrat, gutač taloga i uživalac kreme. Život ga nije uvijek mazio, no on je uzvraćao blago i pažljivo. Nikad prenaglo, ni premlako. Život je opaka igra, hod po žici. Traže se dobri živci i vizija onog što je na drugoj strani. A tamo (kao i dolje) opet ona, smrt, čeka, ali traži da hodaš, da hodaš svojim stilom, da budeš svoj. I Rocky je hodao i još hoda. I plesao je i plesat će kada zatreba. Stara kvrga koja je ogrezla na mijene svih sezona, na radosti i tuge običnih ljudi koji puze, klize i bijedno se strovaljuju sa žice. Stari Rocky se ne predaje, ne sluša zov dubina jer smrt je, više nego život, suglasnost, pristanak. A život - ravnoteža. I kad ona odozdo zovne: "Rocky!" - Rocky samo ide dalje. Samo naprijed, uvijek istim malim, smješnim, cupkavim korakom. I ona mu se smiješi, s druge strane. Čeka raširenih ruku. To je Rocky! Život ga trpi, a smrt voli. Duboko uvuče zadnji dim, a onda sporim, ritualnim pokretima ugasi opušak. Klinci za šankom se razglamiše, muzika posta glasnija, tipovi ulaze-izlaze, ritam brza, energija navire. Pokret! Pospremi kutiju s upaljačem i na putu do šanka napipa dvije kovanice. Zvekne njima o pult i kimne malom koji ga pozdravi. Dok je prolazio, mladci utihnu. Vidi straha! Jesu li uopće punoljetni? Vani ga zapuhne svježa, jaka struja i on se prepusti njenom moćnom toku. Nevezan ali s idejom, slutio je da bi i ovaj dan mogao donijeti dašak ugodne spoznaje da su za tipove poput njega stražnja vrata raja uvijek malo odškrinuta. |
|||||||||||||||||||||||||||