LJUBAV JE IGRA NA ŽICI

Takav je Bio Pokojni Petar

"Čudo od čovjeka!"- govorila je moja mama na spomen pokojnoga Petra.
Zemlja ga je nosila dugih i predugih 58 ljeta i kad je otišao, bilo je to na tihu radost mnogih. Jedinstven u svemu, osobit među mnogima, s božjom pravdom vazda iza leđa, prkosio je silama i poretku sve dok nije pao pokošen u posljednjem srazu. Za života utjecajan i viđen sada trune u zapuštenoj grobnici premda je rodbina živa, a i selo ga pamti. Velik i pompozan pogreb bilo je posljednje čime je zasjenio svoje prethodnike. Danas obrastao u korov, tek s tragovima davno dogorjelih svijeća, njegov grob šutke zaobilaze i oni koji su nekad gledali da mu budu blizu.

"Dobar je strah kome ga je Bog dao!"- znao se rugati gledajući svoje ulizice kako strepe hoće li ga zadovoljiti.
Zajedno s njime nestalo je i straha; ostalo je samo mučno sjećanje na ono što je radio i govorio pokojni Petar.

Pamtim ga iz djetinjstva jer smo imali čast biti jedni od njegovih bliskih susjeda. Doduše, mog oca je respektirao zbog čvrsta karaktera, a i zbog njegova zvanja profesora. No, ni taj ugled nije bio dovoljan kada se ovaj zainatio da mu jako smeta lišće naše trešnje koje je padalo po njegovom dvorištu. Otac nije, na našu veliku sreću, nikako htio posjeći trešnju i nudio je svom susjedu čak i pola uroda ne bi li ga primirio, no Petra su zanimali samo moral i pravda, a ne materijalni dobici. Nadahnut tim višim načelima izveo je maestralan potez. Popeo se na visoke ljestve i otpilio sve grane koje su visile na njegovu stranu. Trešnja se, naravno, dogodine osušila i otac ju je morao posjeći. Gledajući naša tužna lica nad srušenim deblom, Petar je mudro zaključio jednu od svojih blistavih epizoda.

"Pravda je spora, ali dostižna!"

Premda su bili stariji od nas, sestra i ja znali smo se igrati s njegovim sinom i kćerkom. Doduše, to je bilo vrlo kratko razdoblje djetinjstva. Brzo je sina stavio pod svoju posebnu skrb, što je značilo da ga nije bilo nigdje s ostalom djecom. No momak je bio na tatu po volji i odlučnosti. Još i prije punoljetstva pobjegao je od kuće, nikad se ne vrativši. Govorilo se da je mornar, da je u Legiji stranaca, povezan s mafijom i što još ne. Premda se nakon smrti žene ponovno oženio i dobio dva poslušna sina, ovaj prvi ostao je tamna mrlja u Petrovoj svijesti, nešto o čemu nitko nikada nije smio govoriti ili pitati.
Kćerka je stasala u privlačnu djevojku i zaljubila se u isto tako lijepoga mladića iz susjednoga sela. Gazda je, naravno, presjekao tu vezu izbacivši momka naglavce iz kuće kada se ovaj prvi puta odvažio u nju ući. Mana je imao napretek. Osim što je bio iz susjednoga sela, o kojem je Petar govorio samo uz duboki prezir, mladić je bio puno ljepši, bistriji i siromašniji od onoga koga je Petar već izabrao za svoju kćerku.

Kada su naivno pokušali pobjeći, Petar je organizirao potragu i zahvaljujući lancu doušnika brzo ih našao stisnute u jednom napuštenom mlinu. Tu je okrutno, rukama i nogama, izudarao mladića, a zapomažuću kćerku jednim šamarom poslao na pod.

Vjenčanje je bilo pompozno. Uz župnika i druge uglednike, u veliki šator stalo je pučanstvo sela i onih koji su došli iz okolnih mjesta privučeni feštom koja je trajala tri dana i noći uz neizmjerno obilje jela i pića, glazbe i plesa, šala i doskočica i svega što donose svatovi kćerke velikoga Petra.
Okružen laskavcima koji su hvalili njegove žestoke udarce, Petar se smijao zadovoljno i izgovorio jednu od prigodnih zdravica.

"Tko nema u ljubavi, ima u škrinji!"

Neutješena i izgubljena u nevoljenome braku, kćer mu se dva puta pokušala otrovati, srećom bezuspješno. Pomirivši se sa sudbinom živjela je da umre. Njezina brzo svenula ljepota preživjela je, kazivali su bliski, tek u žarnim očima njezine jedine kćeri.

Njegova prva žena nije imala tu sreću da isprati kćer u novi dom. Umrla je par godina ranije od nepreboljene upale pluća. Svi koji su ih znali govorili su da je ona moćna radilica koja je podigla njihovo veliko imanje. Marljiva, skrbna i praktična, uvijek u pokretu, stvorila je svojom rukom Petrovu imperiju. Njegova samouvjerenost, ambicija i dovitljivost našli su u njoj idealnoga realizatora. Brzo, svega za nekoliko godina, od male mljekare stvorili su veliku i tome dodali farmu nesilica, mlin i Petru najdražu svinjogojsku farmu. Premda su postali bogati, Petar ju je i dalje tjerao da radi. Nije se bunila, ali je kopnila od onoga dana kada je na hladnoj kiši spašavala vreće brašna i šećera. Predvečer je pala u krevet, u groznici. Izvukla se i brzo stala na noge bodrena snažnim muževim dozivima. Umrla je s vilama u rukama, na sjeniku.
Sprovod je bio skroman, bez glazbe, bez najave, gotovo u potaji.
Neki seljaci koji su mu izražavali sućut još pamte Petrove uzvratne riječi.

"Bog dao, Bog uzeo!"

Nisu prošla ni dva mjeseca, a Petar se već oženio za petnaest godina mlađu, ne toliko marljivu, ali sigurno vještiju u brojanju novca.

Svinjogojska farma donijela je Petru mnogo mesa i novca. No za nas, njegove susjede, bila je izvor smrada, onečišćenja i okrutnosti. Ni u čemu valjda gazda Petar nije tako rado pokazivao svoju stručnost kao u svinjokolji. Bili su to dani svečanosti i obilja za Petra koji je, u svojoj bijeloj mesarskoj pregači, raspoređivao ljude i potrebnu opremu.
Mesar po zanatu, ne bi propuštao nejefektniji trenutak zabadanja noža u skvičećeg prasca. Radio je to rutinski i bezmilosno u nizu od desetak svinja što su se batrgale obješene o prečku. Njihovo skičanje bilo je nepodnošljivo; činilo se da cijeli svemir vibrira od boli i nas nekolicina djece bježalo je u polje od muke i jada. Kasnije je sagradio malu tvornicu za mesne prerađevine tako da se umiranje svinja i ostale stoke čulo donekle prigušeno zidovima klaonice. Osobno je i dalje rado bio egzekutor.

Jednom, kada sam već bio student, drznuo sam se upitati ga misli li i osjeća li išta kad ubija svinju. Osjetivši prijekor u mom glasu on se nasmije kao pametan seljak nad smiješnim pitanjem gradskoga bedaka.

"A misliš li ti o čemu dok jedeš kobasice?"

Potom, promatrajući neodlučnost na mom licu, mudro nadoda:

"E moj dragi, takav ti je život! Dok jednom ne omrkne, drugom ne osvane!"

Evo zašto je Petar-Petar. Uvijek najpametniji sa svojom zadnjom. A moja zadnja je ostala za mene: da razmislim o kobasicama i mesu.

Reklo bi se da je bio smjeran i pobožan sudeći po revnosti u crkvi na nedjeljnim misama i za blagdana. Savršeno izglačan i čist, sjedio je u prvom redu i nikada nije zakunjao poput ostalih koji su teško održavali budnost pri slabunjavim propovjedima župnika. Dapače, pomno je pratio svaku njegovu riječ, motreći ga svojim oštrim, orlovskim pogledom. Teško sam mogao dokučiti tajnu te pozornosti. Je li i tu htio biti najbolji pa se silio ostati usredotočen ili je te rijetke čase duhovnosti nastojao najbolje odraditi, barem tada svjestan poprilične zalihe grijeha na svom životnom računu? Što god da bilo, njegova donacija za obnovu crkve bila je daleko najveća. Pola on - pola selo! Župnik ga je odriješio čak i od primisli na grijeh. Štoviše, griješili su zajedno u Petrovoj kleti, u kušnji izabranih jestiva i vina. Tu bi se obojica pripili, a Petar bi, vješt kakav je bio, ispipkavao sve tajne seljana koje je župnik povjerljivo primao prilikom ispovijedi. Ako bi nastavili piti, a društvo bilo probrano, znali bi se kladiti povodom neke besmislice i župnik koji bi, naravno, uvijek gubio morao je puziti ispod stola ili zavijati kao pas.

"U vinu je istina, a Bog nek` nas sudi!"-nazdravljao bi Petar veselom društvu.

No Bog mu je bio na usnama u nešto drugačijem tonu za vrijeme kartaških turnira, zimi, kada bi duboki snijeg odagnao svaku volju za suvišnim kretanjem. U zadružnom domu, središtu društvenog i kulturnog života sela, zapravo običnoj krčmi s vječno upaljenim televizorom kojeg nitko nije gledao, zbivale su se maratonske bitke parova kartaša. Niti slabiji niti bolji od ostalih, Petar je iznova uspuhavao svoj ego kroz glasne komentare svojih pobjeda, ali i psovki usmjerenih k Svevišnjem kada karta nije išla. Nerijetko bi njegov suigrač bio na živoj vatri Petrova gnjeva ako bi ispali iz narednoga kruga. Psovke i uvrede razarale su toga jadnika kome se nitko ne bi usudio ni prići još nekoliko dana poslije. Najčešće bi ipak Petar sam izabrao nekog iskusnoga partnera koji bi znao izvlačiti i njegove očite pogreške, što na koncu ne bi uvijek bilo dovoljno za konačan uspjeh. Stoga se Petar, na opće iznenađenje, prebacio na šah. Dao si je truda i izučavao partije što su povremeno izlazile po sportskim novinama. Tu je mogao mnogo više pametovati, a i konkurencija je bila slabija. Ako bi čak i sreo dorasla protivnika, smlavio bi ga svojim neprestanim pričanjem, komentiranjem i glasnim predviđanjem protivnikovih namjera. Ma tko ne bi izgubio koncentraciju pred takvim igračem?

Jednom je u dom zalutao neki nadobudni student. Isprva je promatrao Petrovu igru, a kada je partija bila gotova vratio je figure pred završnicu i pokazao mu kako je mogao brže i efektnije dobiti. To je, razumije se, razljutilo Petra i ovaj izazove studenta što ovaj odmah prihvati. Već nakon desetak poteza student je stekao prednost, a Petrova obrana je bila u rasulu. Suočen s teškom situacijom nije ništa pričao. Dugo je razmišljao, a onda munjevitim potezom uzeo njegovu kraljicu svojim lovcem. Momak je za trenutak zapanjeno gledao ne vjerujući da je napravio takav previd. Onda, svjestan prijevare, stane protestirati, no suoči se s Petrovom srditom argumentacijom. Lovac je bio na liniji i ovaj ga nije vidio. Promatrači oko stola bili su, naravno, svjedoci i mladiću ništa ne preostade nego da se digne i pokupi.
Odlazeći mogao je još čuti čestitke i hvale upućene svom premoćnijem protivniku kao i njegov lakonski komentar:

"Tko nema u glavi, ima u ruci!"

Zadružni dom je bio mjesto za donošenje strateških odluka. Na Petrov podsticaj tu se začela inicijativa o samodoprinosu za vodovod. Njemu je uostalom i najviše trebao. Mnogi su ipak bili neodlučni ili protiv. Priključak je bio dalek i skup, a selo ne baš bogato. Većina je bila zadovoljna i s bunarima, a tek nekolicina je imala vlastite crpne sustave.
Petar je žestoko argumentirao i slikovito opisivao prednosti vodovoda. Tu je dobio još par glasova, ali ne dovoljno da nadglasa većinu koja nije mogla ili htjela mjesečno izdvajati iz svojih skromnih prihoda.
Tada je Petar oformio akcioni komitet koji je stao lobirati. Članovi, Petru najodanije ulizice i ovisni partneri, obilazili su kuće služeći se svim elementima autoritarne diplomacije: laskali su, podmićivali, obmanjivali, zastrašivali pa čak i tukli. I sam Petar se osobno uputio u kuće nekih tvrdokornijh oponenata katkada noseći šunku i sireve, a katkada prijetnju i ucjenu. Nakon nekog vremena organizirao je referendum s javnim glasovanjem i većina se odlučila za vodovod. Povodom velike pobjede, Petar je naredne subote u domu organizirao slavlje na kojem se jelo, pilo i pjevalo sve do jutra.

Zahvaljujući poznanstvima u gradu sve dozvole bile su brzo izdane. Na kućne adrese počele su pristizati uplatnice, a od plaća se automatski odvajao dio za samodoprinos. Novinari su dolazili, pa čak i televizija i Petar je ponosno slavio svoje zasluge u svemu. Mnogi doduše nisu baš bili impresionirani, a čula su se i zloguka proročanstva o sudbini samodoprinosa. Petar je opet zračio optimizmom i pozitivnom energijom.

U proljeće, s prvim toplijim danima, bageri su počeli rovati zemlju uz cestu. Prema Petrovoj ideji krenuli su iz oba smjera kako bi seljani mogli uživati u riki njihovih motora. No vrijeme se naglo pogoršalo, zapao je veliki snijeg i radovi su bili prekinuti. Istovremeno s tim zastojem, selom se pronio glas o navodnim malverzacijama novcem. Novac nije pristizao tamo gdje je trebao. Petar i njegove veze pali su pod sumnju.

Oni koji su davali dragovoljno odbili su to nastaviti, a ostali iz čijih se plaća odbijalo, pokrenuli su postupak za ispitivanje legalnosti referenduma. Nije im bilo teško dokazati njegovu nepravovaljanost jer se i Petar, pritješnjen aferom, nije smio eksponirati. Cijeli slučaj dospio je u medije, ali je nekako zataškan. Nekoliko mjesečnih obroka bilo je izgubljeno, a kilometar iskopanoga jarka poslužio je ježevima, zmijama i poljskim miševima za njihova staništa.

Petar je postao još omraženiji premda mu je moć tak neznatno opala. Kada su ga jednom prilikom pitali o toj zahvalnosti njegovih suseljana, on im je smjerno razotkrio svoju muku.

"Ja njima vodu, a oni meni kamenje!"

Za vrijeme bavljenja referendumom Petar je često odlazio u grad u svom moćnom BMW-u. No govorili su da to nije bio jedini razlog. Zavidne oči prepredenih seljaka vidjele su ga kako izlazi iz kuće na zlu glasu u gradu, u društvu nerespektabilnih dama. Štoviše, učestalost svađa u njegovom domu potvrđivala je krizu. Supruga je bila valjda jedina koja je smjela vikati na nj, a imala je, kažu, i dobrih razloga za to nalazeći mu ogrebotine i otiske ugriza po tijelu.
Da bi stvar bila još sumnjivija, Petar je stao redovito odlaziti u obližnje toplice znane po vodi blagotvornoj za kožna i slična oboljenja. Zlobnici su po selu pravili viceve na račun Petrova spolnog života, a njegova žena nikada više nije viđena nasmijana.
Petar nije ni demantirao, niti potvrdio glasine.Tek godinama kasnije, u intimnijem pripitom društvu priznao je:

"Mali mi je katkada hitriji od pameti!"

Odlasci u grad imali su još jednu značajnu svrhu koja je, kako je vrijeme prolazilo, poprimala za Petra gotovo sudbinsko značenje. Posjećivao je svog odvjetnika kojeg je uposlio u jednom teškom i mučnom sporu protiv brata svoje druge žene koji mu je isprva bio partner da bi se kasnije povukao iz posla. Sporan je bio komad zemlje koji je pripadao šogoru, ali je Petar, oslanjajući se na nejasne klauzule ugovora i neprovjerljiva svjedočanstva, zemlju pripisivao sebi. Teško je bilo razumski dokučiti sav žar, energiju i sredstva koja je Petar uložio da se dokopa te ni po čemu značajne parcele.

Šogor je bio odmjeren gospodin i solidan poslovni čovjek i na samom početku prilično je pomogao Petru u organizaciji budućega poslovnog carstva. Posjedovao je i fine kulturne navike, bio je inženjer agronomije i sestra je bila jako vezana za njega.
Sve to su bili dobri potencijalni razlozi za Petrovu zavist.
Odlučni prijelom zbio se nakon jedne svađe kada su pale teške riječi s Petrove strane na što mu je partner uzvratio primjedbom o indolentnom seljaku. To je bilo previše. Partnerstvo je razvrgnuto na obostranu štetu, a ženi je zabranio da se viđa i čuje s bratom. U Petrovom srcu zaplamtio je strašan plamen osvete koji se nikada nije ugasio.

Spor se godinama vukao po sudovima uvijek završavajući na Petrovu štetu. No on bi se, nimalo obeshrabren, obraćao na višu instancu tražeći u međuvremenu nove elemente za svoju tužbu. Nije se skanjivao moralnog degradiranja svog oponenta kojeg je ružio i ocrnjivao gdje god je stigao. Pokušao ga je diskreditirati u jednom poslovnom kreditu, slao je preko svojih utjecajnih prijatelja razne inspekcije u njegovu firmu, podmečući mu lažne račune i ugovore. U svojoj slijepoj mržnji nije prezao služiti se i metodama psihološkog rata, prijeteći njegovoj ženi pa čak i djeci. Jednom je, bilo je to za Dan mrtvih, gađao glavicama luka njegove prozore i vikao kako je smrt došla po njega.

Jadni se čovjek branio kako je znao. Spornu zemlju nije obrađivao, ali ju je principijelno branio kao obiteljsku ostavštinu. Bio je bolestan i sve to ga je dodatno trošilo. Za razliku od Petra kojeg je mržnja energetski hranila, njemu se svijet sve više gadio. Bilo je jasno da će iz ovog sraza on izaći prvi .Umro je mirno u naslonjaču s "Karamazovima" u krilu.
Na sprovodu je bilo cijelo selo i župnik je kao rijetko kada bio nadahnut.
Petar se također pojavio. Nije propustio priliku da zajedno s ostalima ubaci grumen zemlje u otvorenu raku. Učinio je to demonstrativno, u luku, tako da je grumen bučno lupio o lijes.

"Evo ti tvoje zemlje"- čuli su najbliži kako je promrsio.

Premda nije došao do zemlje Petar je mislio da ima razloga biti zadovoljan. Smatrao se pobjednikom jer kada nije ljudski, presudio je božji zakon.

"Mrtvačeva košulja nema džepa!"- zaključio je cijelu stvar pijući vino na karminama nakon sprovoda. Ljudi su mu povlađivali glođući batke i hvatajući masnim rukama svoje čaše. A što i ne bi kada iza Petra, evo, stoji i sam Bog!

No Bog je znao da je i ova Pirova pobjeda samo jedna isprazna zadovoljština koja je tek ovlaš mogla zadovoljiti značajno uzdrman Petrov ego. Događaji su se redali u nepovoljnom nizu. Poslovni problemi počeli su nagrizati nekad neprikosnoveno carstvo. Konkurencija i poremećaji doveli su do pada proizvodnje. Ušavši u neke špekulacije Petar je izgubio puno novca, a jedan od partnera se i ubio. U tim teškim trenucima kada je očekivao pomoć barem u obitelji, ostao je uskraćen .
Oba sina pokazala su se nepouzdanim; jedan se odao raskalašnome životu, a drugi je bio preslab da prihvati vodstvo u organizaciji. Povrh svega, žena je prema njemu bila hladna još od skandala sa bordelom, a nakon smrti brata sazidala je tvrdi, neprobojni zid kroz koji, i da se usudio, ne bi znao proći.
Strah koji ga je obuzimao i kojega je nevoljko priznavao, dolazio je iz njezine pritajene, ali nepokolebljive mržnje. Katkada bi pomislio da mu se duh njezinoga brata sveti, polako mu krateći život.
Bojao se da ga ne truje, premda nije našao dokaza. Udaljio ju je iz poslova iako je bila pouzdana i štedljiva. Spavali su odvojeno. Nije se bunila niti išta komentirala. Šutjela je i prizivala njegovu smrt.
Sve više je izbivao iz kuće. Puno je radio i još više se kretao među ljudima ne bi li se nekako otresao njezine sjene. Vraćao se kasno noću i uvlačio u svoju postelju ne gaseći svjetlo. Loši snovi postajali su dnevne opsesije.
Lica koja je sanjao sretao je budan premda nije bio siguran jesu li oni još živi. Postajao je rastresen, znao se na trenutke i gubiti, ali je praznine nadoknađivao povećanom žestinom u radu i odnosima. Trošio je dragocjene pričuvne energije, zdravlje mu je oslabilo. Posebno nakon prometnog udesa starijega sina kojeg je ovaj jedva preživio; vidjevši sjenu smrti na njegovome licu, Petar je bio ozbiljno uzdrman. Poslove je sve teže nadzirao, a bez njega ništa nije išlo. Teška srca odlučio je prodati dijelove firme po ne baš povoljnoj cijeni. Sredio je gradnju obiteljske grobnice na lokalnom groblju.

Ljudi su osjetili da odlazi. Zalajale su ustrašene hijene nad ostarjelim lavom. Ohrabreni njegovom nemoći neki su postali osorni, drugi bi mu se suprotstavljali i bez razloga, a bilo ih je koji su dobacivali razne neugodne riječi. No to je bilo tek sporadično.Većina ga se još bojala i njegove duge stanke u govoru činile su se jednako opasne kao i njegov oštar jezik.

Povremeno bi još znao zabljesnuti u staroj formi. U bančenju je i dalje bio glavni i u starome društvu neprikosnoveni autoritet. Novi župnik ga nije volio niti respektirao premda je primao njegove priloge. Njegove propovijedi, oštre i konkretne, često su se odnosile baš na Petra samoga i on je to slušao, ozbiljan i posvećen kao i uvijek.

Bilo kako bilo, život mu se bližio kraju. To je mogao naslutiti onoga jutra kada nije uspio ustati. Dozvao je ženu koja je odmah poslala po liječnika. Prvi puta jasno suočen sa svojom slabošću, nevoljko je odgovarao na upite i jedva se dao pregledati. Liječnik nije ništa otkrio; dijagnosticirao je opću slabost sa sumnjom na virusno oboljenje. Odredio mu je strogo mirovanje, pretrage i laganu hranu.
Kada je otišao, žena je ostala sjediti kraj kreveta. Gledala ga je i on je gledao nju. Dugo su tako sjedili u tišini. Onda ga ona zapita treba li mu što. On samo uzvrati da je umoran i da će se valjda napokon malo odmoriti. Ona izađe i on brzo zaspi.
Probudio se oko podneva, nakon dugog i košmarnog sna u kojemu su lica ljudi i životinja kružila oko njega u žrtvenome plesu. Ona mu donese toplu juhu koju jedva posrče. Sve ga je boljelo i motalo mu se u glavi. Slabo je čuo i gubio se. Njezin glas dolazio je iz visina, s odjekom kao u praznoj crkvi. Povremeno bi se stapao u glas njezinoga pokojnog brata ili prvoga, odbjegla sina. Čim bi zaklopio oči zapao bi u košmarno kolo utvara koje su rikale, skvičale i zapomagale. Trudio se držati oči otvorene, ali kapci su sami padali. Tada bi, uz zaglušujuće zvuke, dolazili oni kojih se bojao i koji su svojim jarosnim pogledima emanirali mržnju i osvetu.

Prenut od vlastita krika ugleda ju nad sobom kako ga gleda. Uhvati je za ruku. Ruka je bila hladna, a oči...
On zajeca i zaplače. Gledala ga je šutke. Okrene se i ode ostavivši svjetlo upaljeno.

Nije se vraćala do jutra. Lice mu je bilo zgrčeno, a oči širom otvorene. Iz kreveta je nepodnošljivo zaudaralo. Začuđeni liječnik ustanovi da je smrt nastupila još uvečer. Uzrok će doznati tek nakon autopsije u gradu. No službeno tumačenje nikad nije bilo javno spomenuto. Ljudi su govorili o božjoj kazni kao pravom uzroku. Neki su spominjali i savršeno ubojstvo njegove žene.
Pogreb je bio veličanstven, ali nije izazvao ničije suze. Župnikov govor je bio kratak, govorio je o pravednosti. Oni pobožniji nadali su se da će se dragi Bog ipak smilovati nad svojim griješnim sinom Petrom.

Copyright ©2001-2006

Predrag Daraboš. Sva prava pridržana. Impressum.

Zadnje ažuriranje ove stranice: 25.03.2006