bramana.org - početna stranica  
  književnost   publicistika   kolumna   osobno  
 

LJUBAV JE IGRA NA ŽICI

  
  Novi radovi
   
  "Strategija Pitona"
   
  "Urbs Dei"
   
  "Grad u Nebu"
   
  "Ljubav je Igra na Žici"
   
  "Paunovo Perje"
   
  Impresije

Ljubav je Igra na Žici

Nije to bio jedan od onih redovito neobičnih dana kada se čudo prihvaća s uvjerenjem da ima svoj uzrok i svršetak. Niti bi dokona znatiželja mogla biti dovoljno opravdan motiv da se upravo danas očekuje izvanredna neobičnost. Jednostavno, vrhunaravnost čista čina ne poznaje svrhe ni u procjeni najslobodnija uma. Izvan dosega analize, izmiče intuiciji i treperi iz transcendentne oblasti objave - blistava, ushitna i nespoznatljiva onom koji je svoju opstojnost vezao za prostu formu atrakcije, međuigru u banalnom životu koji oduvijek vapi za ispunjenjem i onom draži koja me znala prožimati u trenucima fascinacije svojim čarobnikom igre.

Zavolio sam ga još kao dijete kada sam ga gledao kako uz pomoć ogromnog balona skače s krova na krov ostavljajući na svakom dimnjaku pločice s porukama poput "Pamet u glavu!" ili "Dišite!".

I danas mi naviru suze na spomen urnebesa kojeg je upriličio na Trgu kada je svirkom frule nagnao pola tuceta svinja da plešu ritmički i skladno se dodiruju njuškama. Euforiju su grubo prekinuli neki od vlasnika, vrlo nezadovoljni što su im svinje smršavile od naporne drenaže. Optužili su ga da je neuviđavan jer je odmamio svinje, a nije brinuo o njihovu apetitu.

Unatoč optužbama i nerazumijevanju, djeca su ga i dalje obožavala. A i on je volio nas. Bili smo njegova pokretna inscenacija i najvatrenija podrška. On bi nam zauzvrat dijelio svoje čarobne keksiće, govoreći za svaki da ima neku posebnu moć. Za mene je uvijek birao onaj koji će mi omogućiti da skačem poput skakavaca i da steknem njihovo prijateljstvo u polju. Priznajem da mi je prvi blagoslov pomogao kroz život u preskakanju zavidnika, dok se drugim još nisam okoristio.

Znao je, nas nekolicinu najodanijih, odvesti svojoj kući nakon nekog od spektakularnih upriličenja svog kreativnoga genija. Živio je pored rijeke, a u kuću se ulazilo izravno preko stabla, kombinacijom ljestava i povijuša. Kuća je, naravno, bila puna divnih stvari od kojih me najviše fascinirao ogroman propeler koji se lagano njihao ovješen o stropnu gredu. Tvrdio je da je sa zrakoplova grofa Luda. Po običaju, častio nas je kolačićima i sokom bazge, a mi smo sretni pjevali luckaste pjesmice, igrali se kristalima i kockama, strašili se zvjerinjim maskama i topuzom.
Kad bismo se malo primirili, legli bi u njegov krevet u obliku široka lijesa i kroz otvor na stropu promatrali oblake, pogađajući im oblike i namjere.

Vremenom podstaknut za novu igru, igru moći, stao sam se zanimati za žene i filozofiju i izgubio čistoću koja me nadahnjivala da sretno spojim naše pute. Stekao sam tjelesne i mentalne mišiće, ali sam izgubio spontanost i bezbrižnost miljenika anđela.
On je dobio nove sljedbenike, možda manje vesele od nas, i nije se nimalo izmijenio. Starost se na njegovu tijelu ukazivala vrlo diskretno.

Nije mi bilo teško opravdati bol za izgubljenim, bol koja me obuzimala u samotnim trenucima odmora od bučnih druženja. Bio sam vješt u toj racionalizaciji jer filozofija tome i služi. Štoviše, znao sam zabavljati svoje suputnice raznim storijama o njemu čineći ga tako podložnim svom usplamtjelom egu. U deliriju vina ili hašiša gubio sam svijest uz njihova topla tijela žudeći onom istom vrelu nesputane radosti.Neutažen, pogleda zamrla na stropu, puštao sam da me dugo prizivaju njihove tihe, molećive usne.

Bježeći od istine u sebi otpuštao sam se na sve dulja i vratolomnija putovanja s kojih sam se vraćao olakšanih koncepata i otežalih udova. Sudbina koja me nosila na vjetru mojih vrelih čežnji dovela me do ispod njegovih stopala prilikom velikog povratka iz pustinje gdje sam godinu proveo u tjeskobnoj osami gorućih elemenata. Otišao sam da poletim, no vratio sam se sprženih krila. On je stajao u niši, iznad portala crkve gdje je nekad stajao kip mistično iščezlog sveca. Odjeven u bjelinu, sklopljenih ruku, blaženo je gledao na svijet pod sobom. Kad me primijetio lako se nasmiješio i, čini mi se, nadigao obrve kao da me pita kako je u pustinji.

Lakomislenost bi bila smatrati da je svrhovitost ovakvih susreta uzrokovana slučajem; on se ukazivao u bitnim i prijelomnim trenucima kada je skliznuće u ponor bilo prijeteći stvarno. Dolazio je kroz sjećanja pojedinih radnji, riječi i skrovitih pogleda, navirao je kroz snove, čudesan u svojoj simboličkoj jasnoći. Mističan, javljao se kroz one druge koji su nesvjesno prenosili njegove povjerljive poruke. Pratio me je, premda sam otišao, čak pobjegao, i slutio sam da odrješenje ove čudnovatosti leži u nekoj budućoj sposobnosti priznanja da nisam nikad to htio, zapravo. A dotle, sabirući svoje posjede, stečevine svih bitaka i nakupa, nagađao sam moguću cijenu predaje.


I danas se okupilo mnoštvo svijeta, gomila djece od kojih su neka bila vođena rukom svojih brižnih roditelja. Žica je već bila razapeta između dviju kuća na Trgu. Žamor, dovikivanje i dobacivanje, piskutavi glasići i smijeh djevojaka, isprva nesmetan i slobodan, sada stane lagano jenjavati. On je čekao, znao sam starog majstora, jer oni su došli k njemu provjeriti koliko im vrijedi život u jednom krhkom trenu. I zato su čekali. Kada tišina potraje dovoljno dugo, na balkonu se pojavi on, moj davni uzdanik, u artističkom fraku i klobuku presvučenom svilom. Dočeka ga pljesak i skandiranje na što se on lagano nakloni.
Onda dohvati svoj štap s utezima i krene. Nastala tišina stopi se u zamrlu dahu.

Njegove žute akrobatske papuče promicale su u finom mačjem ritmu izmjenjujući skladno tegove sudbine s jedne na drugu stranu. Ljubav i zebnja prožimahu se na tanahnu prevjesu, tu gdje smrt se cerila, a život junačio.
Napredovao je lako, bez otpora u prostoru uma kao gorda ljubav ili more što plavi preko hridi. Njegov stalno titravi smiješak emanirao je onu vibrantnu formulu kojom se otvarao prostor bez težina misli gdje su forme i kretnje dopunjavale idealnu svrhu Prirode.

"Zar ta neuporediva avantura", pomislih zadivljen, "nema druge namjere osim da otkrije žal za izgubljenim savršenstvom?".
Tu već boli spoznaja prestanka.
Možda me je čuo jer zastane. Doista, učini mi se da osluškuje i obuze me strah. On se stane zibati, a onda dramatično manevrirati bedrima i štapom. Iz zadnjih slojeva umova zagraktaše ptičurine. On se posve iskrivi i tek čudesnim trzajem izravna i oslobodivši se štapa okrene se u zraku polukružno i smjesti na žici u polučučnju.

Žene su vrištale, krstile se i dozivale Stvoritelja, djeca su plakala ili se smijala, a muževi pokušavali shvatiti taj zakon nad zakonima. On je bio miran, ali bez osmijeha.
Ruke je još držao široko i nije se micao.Graja se utiša i svi su opet čekali.

Međutim, umjesto da se ispravi i vrati natrag odakle je krenuo, on iskoristi dugi razmak između stopala i klekne stražnjom nogom na uže. Ova čudna scena zbuni one koji se stanu došaptavati. No, šapat doskora zamre i opet zavlada neugodna tišina. Meškoljili su se, vidjelo se da ih neizvjesnost nervira. Neki su pomislili otići tražeći razloge, ali ostanu fascinirani zovom smrti. Ostali su pak ustrašeno promatrali, umirući i rađajući se svakim novim suspregnutim dahom.
On je, potpuno nepomičan, izgledao duboko zamišljen.

Opčinjen stravičnom ljepotom čina, drhtao sam u zanosu i molio se dragom i uzvišenom, najvećem od svih igrača. Srce mi se stezalo i rastvaralo kroz žestoke razmjene tuge i nade, krivnje i sreće. Gejzirski mlazovi ljubavi provalili su svoj plemeniti jar i stali rastakati kruti ego što me tlačio životima, svojim premnogim slojevima misli i želja, afekcija i snova.Oslobođen, nadomak osjećaja prvotne naravnosti, potekao sam kroz masu pijanu od straha, vođen tim nevinim zovom, uz rub svijesti, uz kuću, stubište, sobu i balkon....

Popeh se na ogradu, ne gledajući nego njega. Osmijeh mu se vrati na čisto lice. Ništa drugo nisam znao osim tih očiju koje su me dozivale sjajem i bodrile čvrstinom. Svakim korakom sve čvršći, održavan višom voljom... Priđoh mu na korak i u trenu pomislih, no on se uspravi i pruži mi oslonac. Držao me je za ruku, moj stari, davni, zvjezdani prijatelj. Sve što sam htio reći, sve što sam htio čuti bio je taj stisak. Smijali smo se zajedno, onim istim smijehom kojim smo od davnina dijelili radost ponovnih susreta. Bili smo sretni, tako puni razdragane uznesenosti. Bili smo djeca koja znaju samo sebe, dok su posljednji nazori vremena i prostora nestajali u treptajima krila poslanika našeg Boga igre.

 
 
na vrh stranice