|
|
| književnost | publicistika | kolumna | osobno |
|
LJUBAV JE IGRA NA ŽICI |
||||||||||||||||||||||||||||
|
Ljubav je Igra na Žici Nije to bio jedan od onih redovito neobičnih dana kada se čudo prihvaća s uvjerenjem da ima svoj uzrok i svršetak. Niti bi dokona znatiželja mogla biti dovoljno opravdan motiv da se upravo danas očekuje izvanredna neobičnost. Jednostavno, vrhunaravnost čista čina ne poznaje svrhe ni u procjeni najslobodnija uma. Izvan dosega analize, izmiče intuiciji i treperi iz transcendentne oblasti objave - blistava, ushitna i nespoznatljiva onom koji je svoju opstojnost vezao za prostu formu atrakcije, međuigru u banalnom životu koji oduvijek vapi za ispunjenjem i onom draži koja me znala prožimati u trenucima fascinacije svojim čarobnikom igre. Zavolio sam ga još kao dijete kada sam ga gledao kako uz pomoć ogromnog balona skače s krova na krov ostavljajući na svakom dimnjaku pločice s porukama poput "Pamet u glavu!" ili "Dišite!". I danas mi naviru suze na spomen urnebesa kojeg je upriličio na Trgu kada je svirkom frule nagnao pola tuceta svinja da plešu ritmički i skladno se dodiruju njuškama. Euforiju su grubo prekinuli neki od vlasnika, vrlo nezadovoljni što su im svinje smršavile od naporne drenaže. Optužili su ga da je neuviđavan jer je odmamio svinje, a nije brinuo o njihovu apetitu. Unatoč optužbama i nerazumijevanju, djeca su ga i dalje obožavala. A i on je volio nas. Bili smo njegova pokretna inscenacija i najvatrenija podrška. On bi nam zauzvrat dijelio svoje čarobne keksiće, govoreći za svaki da ima neku posebnu moć. Za mene je uvijek birao onaj koji će mi omogućiti da skačem poput skakavaca i da steknem njihovo prijateljstvo u polju. Priznajem da mi je prvi blagoslov pomogao kroz život u preskakanju zavidnika, dok se drugim još nisam okoristio. Znao je, nas nekolicinu najodanijih, odvesti svojoj kući nakon nekog
od spektakularnih upriličenja svog kreativnoga genija. Živio je pored
rijeke, a u kuću se ulazilo izravno preko stabla, kombinacijom ljestava
i povijuša. Kuća je, naravno, bila puna divnih stvari od kojih me najviše
fascinirao ogroman propeler koji se lagano njihao ovješen o stropnu gredu.
Tvrdio je da je sa zrakoplova grofa Luda. Po običaju, častio nas je kolačićima
i sokom bazge, a mi smo sretni pjevali luckaste pjesmice, igrali se kristalima
i kockama, strašili se zvjerinjim maskama i topuzom. Vremenom podstaknut za novu igru, igru moći, stao sam se zanimati za
žene i filozofiju i izgubio čistoću koja me nadahnjivala da sretno spojim
naše pute. Stekao sam tjelesne i mentalne mišiće, ali sam izgubio spontanost
i bezbrižnost miljenika anđela. Nije mi bilo teško opravdati bol za izgubljenim, bol koja me obuzimala u samotnim trenucima odmora od bučnih druženja. Bio sam vješt u toj racionalizaciji jer filozofija tome i služi. Štoviše, znao sam zabavljati svoje suputnice raznim storijama o njemu čineći ga tako podložnim svom usplamtjelom egu. U deliriju vina ili hašiša gubio sam svijest uz njihova topla tijela žudeći onom istom vrelu nesputane radosti.Neutažen, pogleda zamrla na stropu, puštao sam da me dugo prizivaju njihove tihe, molećive usne. Bježeći od istine u sebi otpuštao sam se na sve dulja i vratolomnija putovanja s kojih sam se vraćao olakšanih koncepata i otežalih udova. Sudbina koja me nosila na vjetru mojih vrelih čežnji dovela me do ispod njegovih stopala prilikom velikog povratka iz pustinje gdje sam godinu proveo u tjeskobnoj osami gorućih elemenata. Otišao sam da poletim, no vratio sam se sprženih krila. On je stajao u niši, iznad portala crkve gdje je nekad stajao kip mistično iščezlog sveca. Odjeven u bjelinu, sklopljenih ruku, blaženo je gledao na svijet pod sobom. Kad me primijetio lako se nasmiješio i, čini mi se, nadigao obrve kao da me pita kako je u pustinji. Lakomislenost bi bila smatrati da je svrhovitost ovakvih susreta uzrokovana slučajem; on se ukazivao u bitnim i prijelomnim trenucima kada je skliznuće u ponor bilo prijeteći stvarno. Dolazio je kroz sjećanja pojedinih radnji, riječi i skrovitih pogleda, navirao je kroz snove, čudesan u svojoj simboličkoj jasnoći. Mističan, javljao se kroz one druge koji su nesvjesno prenosili njegove povjerljive poruke. Pratio me je, premda sam otišao, čak pobjegao, i slutio sam da odrješenje ove čudnovatosti leži u nekoj budućoj sposobnosti priznanja da nisam nikad to htio, zapravo. A dotle, sabirući svoje posjede, stečevine svih bitaka i nakupa, nagađao sam moguću cijenu predaje.
Njegove žute akrobatske papuče promicale su u finom mačjem ritmu izmjenjujući
skladno tegove sudbine s jedne na drugu stranu. Ljubav i zebnja prožimahu
se na tanahnu prevjesu, tu gdje smrt se cerila, a život junačio. "Zar ta neuporediva avantura", pomislih zadivljen, "nema
druge namjere osim da otkrije žal za izgubljenim savršenstvom?". Žene su vrištale, krstile se i dozivale Stvoritelja, djeca su plakala
ili se smijala, a muževi pokušavali shvatiti taj zakon nad zakonima. On
je bio miran, ali bez osmijeha. Međutim, umjesto da se ispravi i vrati natrag odakle je krenuo, on iskoristi
dugi razmak između stopala i klekne stražnjom nogom na uže. Ova čudna
scena zbuni one koji se stanu došaptavati. No, šapat doskora zamre i opet
zavlada neugodna tišina. Meškoljili su se, vidjelo se da ih neizvjesnost
nervira. Neki su pomislili otići tražeći razloge, ali ostanu fascinirani
zovom smrti. Ostali su pak ustrašeno promatrali, umirući i rađajući se
svakim novim suspregnutim dahom. Opčinjen stravičnom ljepotom čina, drhtao sam u zanosu i molio se dragom i uzvišenom, najvećem od svih igrača. Srce mi se stezalo i rastvaralo kroz žestoke razmjene tuge i nade, krivnje i sreće. Gejzirski mlazovi ljubavi provalili su svoj plemeniti jar i stali rastakati kruti ego što me tlačio životima, svojim premnogim slojevima misli i želja, afekcija i snova.Oslobođen, nadomak osjećaja prvotne naravnosti, potekao sam kroz masu pijanu od straha, vođen tim nevinim zovom, uz rub svijesti, uz kuću, stubište, sobu i balkon.... Popeh se na ogradu, ne gledajući nego njega. Osmijeh mu se vrati na čisto lice. Ništa drugo nisam znao osim tih očiju koje su me dozivale sjajem i bodrile čvrstinom. Svakim korakom sve čvršći, održavan višom voljom... Priđoh mu na korak i u trenu pomislih, no on se uspravi i pruži mi oslonac. Držao me je za ruku, moj stari, davni, zvjezdani prijatelj. Sve što sam htio reći, sve što sam htio čuti bio je taj stisak. Smijali smo se zajedno, onim istim smijehom kojim smo od davnina dijelili radost ponovnih susreta. Bili smo sretni, tako puni razdragane uznesenosti. Bili smo djeca koja znaju samo sebe, dok su posljednji nazori vremena i prostora nestajali u treptajima krila poslanika našeg Boga igre. |
|||||||||||||||||||||||||||