bramana.org - književnost - Ljubav je Igra na Žici

LJUBAV JE IGRA NA ŽICI

	Novi radovi

	"Strategija Pitona"

	"Urbs Dei"

	"Grad u Nebu"

	"Ljubav je Igra na Žici"

	"Paunovo Perje"

	Impresije

Nebeski Jarbol

1. Njegova ekselencija

Na podijumu časna straža viknu pozdrav k nebu, uz odjek otmjen eteričnih letača. Sve, baš sve je bilo uklesano na licima mramornim-načela poretka, imena predaka, godine povijesne.
Zbroj na zbroj! Oko na oko! Gromke li okrijepe čestitu puku! Pod ovim svodom bili smo drevni, posuti prahom i kozmo - cvijećem.
Žagor se smiri. Masa obamre. Časnik strelovito isuče mačetu. Muk zaledi svaki dašak misli. Gorda li i moćna, i zanosna trenutka!
Tek cvokot zubi žrtvenog novaka.

Vrisak izduženih grla treskom se stopi u marš bubnjara. Trublje uzbuđene i glas s visine:
"Gospodin Predsjednik!"

Klizio je u staklu, kroz pognuta tjelesa, praćen sjenom gustih palmi. Tisuću ruku čežnjivih života i usana spremnih za čudesnu ljubav. Taj zanos - pa to je skupna slika carstva, s neba bljesnula u ovaj kutak gdje On ponad glava, mjeri sve naše zasluge.

Od operjanih nosača donešen do podija, kročio je naprijed, a straža viknu pozdrav uz odjek prpošnih letača. Brkati maršal istupi sa zastavom za jarbol. U isti čas stotinu i osam patrijarha zvuka i sto osam vilinskih djeva zapjevaše himnu. A predsjednik, mudar i ganut, potezao je konop. I sve je bilo ushitno. Sfera ispunjena skladom zvuka, boja zastave i neba, i ruka poput vretena, trajnija od vremena...

Zastava se gubila u visu na jarbolu što ne imaše kraja. Pratili smo je do usitnjenja, dok je himna zamirala. Predsjednik se okrene i raširi ruke, a narod viknu:
"Fino!"

2. Dolje patuljak!

Taman se spremio u nosiljku kad s jarbola munjevito spuzne crni patuljak. Spretno doskoči i vragolasto zagleda stražu. Oni se zbunjeno ogledavahu, mimo protokola. Njegova perjana haljinica tresla se svakim gipkim pokretom. Velikim, tamnim očima izazivački je motrio, a budući da se zbunjenost nastavi, on zapjeva kreštavim glasom.

"Koliko zlata u škrinji vraga
Toliko žudnje u srcu mom
Molim da volim i grlim te draga
Nemoj da puknem i doživim slom!"

I premda se nakloni dražesnim pokretom, dojam je bio strašno loš. Onaj maršal (koji je valjda imao najviše sluha) istupi i prijekorno viknu:

"Ha! A tko si sada ti?"

"Ja sam glasnik Božji"- sramežljivo će mališan.

Premda poprilično udaljen, Predsjednik pored svoje nosiljke, vidno razjaren, viknu:

"To je laž! Evo prevaranta! Uhitite ga!"

Maršal izvuče mačetu, a kapelnik digne svoj štap. Straža se uzvrti i prije naredbe.

"Dolje lažovi i patuljci! Živjeli Titani domovine!" - bodrio je Predsjednik i podstrekivao ovu neviđenu hajku. Međutim, mali je gumeno odskakivao i vrištao. Učas bi pomislili da je zgrabljen, ali on bi skočio na nečiju glavu ili rame. Maršal tada viknu da će pucati na što patuljak džipne do samoga Predsjednika. Ovaj glasno urliknu kada ga mali počasti glasnim cmokom. Ovo je već bilo odviše i masa domoljuba nasrne. Mali nekako izmigolji do orkestra i tu se zavuče u trombon. Pri ulasku isplazi jezik masi što je urlala. Svirač se ljuljao amo-tamo i dobivao po glavi svakojake predmete. Neki su mislili da se mali skrio pod odoru, pa su ga nabadali po tijelu, štipali za trbuh, kidali mu ordenje, ukrase i vezice. Tada kapelnik prokrči svoj put i rikne:

"Sviraj!"

Ostavši bez opasača imao je muke da zadrži hlače, trombon i zdravu pamet. Nekako ipak duhne, ali ništa...

"Sviraj!"- još jednom drekne kapelnik.

"A koju?"- dahtao je jadnik.

"Ma bilo koju, mamlazu jedan!!"

I ovaj se zapuše i svi su gledali u otvor. Puhao je puhao sve dok mu napokon ne spadnu hlače i onda nastupi histerija jer trombon padne, a svirač povuče hlače koje mu pomamna svjetina htjede oteti.

Tada maršal osobno pokaže zašto je vrhovni zapovjednik. Naredi straži da razgrne masu i da spasi trombon. Zatim ga pod jakom pratnjom odnješe na neko povjerljivo odredište.

Predsjednik, vidno uzbuđen, također potjera svoje nosače. Masa se stane razilaziti veselo komentirajući događaj. Neka djeca već su pjevala stihove pjesmice.

3. Gore ja!

Zbog nastale zbrke povukla se garda koja inače danonoćno bdije kod jarbola, pa vidjeh da podij osta prazan. Kako sam mogao odoljeti ovakvoj prilici? Još kao dječak sanjao sam da se jednom popnem na jarbol, a budući da me glad za metafizičkim senzacijama još nije minula, ova prilika mi se učini idealnom. Bez krzmanja navučem akrobatičke navlake koje obično koristim za hod po krovovima, a na ruke posebne rukavice za posjete zoološkom vrtu. Tako opremljen sjurim se k jarbolu i stanem brzo i učinkovito puzati nagore. Priznajem, bio sam uzbuđen prvih par stotina metara bojeći se da me maršal ipak nekim čudom ne skine, no nakon toga moj uspon postade ravnomjeran i ritmičan. Stoga sam povremeno mogao obratiti pozornost na grafite na koje sam nailazio.

"Ljubav je vječna bol. Alex". "Naprijed u kaos!" ili "Mama ja sam gladan!"
Jedan od njih me posebno dojmio.
" GORE & DOLJE " jer je predstavljao pokušaj organizirane inteligencije na visokoj razini. Zajedno s tijelom dizalo se i moje raspoloženje, posebice kad sam izgubio iz vida tlo i ušao u oblake. Slutio sam da prava zabava tek predstoji. U par navrata neka svjetla masa prozujala je blizu, no ja sam hrabro nastavio svoj uspon. Naskoro začuh neke zvukove nalik krckanju oraha. I doista, spazih svoga pokojnog djeda kako tiska kliješta sjedeći u nekoj eteričnoj masi.

"Hej, zdravo djede! Što radiš ovdje?"

On me mrzovoljno pogleda ne stajući s krckanjem.

"Evo, čistim orahe."

Činilo mi se da nije baš raspoložen za razgovor što mi bi krivo jer sam ga jako volio.
Možda je osjetio moju bol, pa nekako preko volje zapita:

"A gdje ćeš ti?"

"Pa evo, idem do kraja jarbola, ako ga ima"- nadodah oprezno.

"Pa da"- nastavi on smrknut, "uvijek si bio ambiciozan."

Zavidnom okretnošću razdvajao je jezgru od ljuski koje je bacao u tuljac za koji mi se učini da je smotan od nacionalne zastave.
Mislio sam da će me nešto pitati, no činilo se da ga ništa ne zanima, ponajmanje samo
krckanje. Stoga odlučih da ga pozdravim i da nastavim. On jedva da podigne pogled,
ali ipak izusti:

"Čuvaj se! Put do vrha zna biti klizak!"

Nikad nisam mario za djedove savjete, ali u ovim uvjetima njegove riječi su imale svoju težinu. Stoga sam se malo više obazirao na ona leteća stvorenja koja su i nadalje zujala sve češće i sve primjetnija. Naposljetku, dvoje njih se zaustave lebdeći u mojoj visini. Bila su to dva leteća mangupa kovrčave, bujne kose. Jedan od njih izvuče siringu i poprska jarbol. Tekućina je bila toliko žitka da ,unatoč mojim najvećim naporima, lagano stadoh kliziti nadolje. I čim sam više snage ulagao da se održim, tim je pad bio brži. Moj bijes povećavalo je cičanje i smijanje onih đavolaka. Osjećao sam se užasno glupo potpuno obgrlivši stup u bespomoćnom poniranju. U očaju zagrizoh za drvo stupa i to za trenutak zaustavi pad. U ovoj smiješnoj, bezizlaznoj situaciji odlučih se predati. Shvatio sam da ovim tijelom ne mogu dalje.

Bilo je to nadnaravno. Potpuno opušten ostao sam na razini i tada spoznah da imam suptilna ticala za kretanje. Lako i s užitkom stadoh se iznova uspinjati. Lišen prijašnjega napora mogao sam uživati u raznolikim, prekrasnim krajolicima koji su se podastirali unaokolo u raznim tonovima i sazvučjima. I dalje se držeći stupa, naiđoh na skupinu veselih bića koji su očito imali svoj party. Pili su zagrljeni i višeglasno i harmonično pjevali. Mislio sam da će biti iznenađeni što me vide i da će me možda i pozvati da se pridružim. Trenutak sam se čak i kolebao; izgledali su jako lijepi i radosni, no nisam se htio nametati, bio sam odviše pristojan.
Zato nastavim lebdjeti znajući da me sigurno čekaju nova zadovoljstva. I doista, na stubu zaredaše novi natpisi.

"Vrati se, nije kasno, golube!". "Bolje ništa nego svašta!" i tomu slično.

Dakako, znao sam da život ima smisao i kada se čovjek tome najmanje nada. I što sam još trebao reći? Nepokolebljivo sam nastavio svoj uspon i došao do neke improvizirane recepcije iza koje je ostariji muškarac kopao po nekoj debeloj knjizi. Vidio je da dolazim pa još jače zalista tim papirima. A onda me zaustavi rukom, zureći netremice u mene.

"Odgovori - prođi! Ne odgovori - padni!" - prijeteći poviče, a onda se još više nadnese nad mene i dreknu:

"Što je istina?"

Za trenutak sam se prepao, a on se stane tako jako grohotati da mi se to učini bezobraznim. Mislim da je pogriješio što se tako ponio.

"Ti si istina!"-viknuh hrabro. On se ukipi u čudu.

"Ali mala istina, Miki!"- dodah još odvažnije.

On u nevjerici mahnito stane listati svoju teku. Mislim da sam ga zbunio svojim lukavstvom.

"Nije! Nije! Kako to misliš?" - manje će razmetljivo ovaj put.

"Nema više pitanja. Na ovo jedno sam odgovorio i prolazim! Bok!"

I uistinu, nije imao pravo da me zaustavi, naročito ne sada kada sam osjećao da se bližim svom cilju. Teški, gusti oblaci natjeraše me da se strože držim stupa koji se primjetno tanjio. Moje uzbuđenje je raslo kako sam sve opreznije napredovao. I onda mi pozornost privuku obrisi neke tajanstvene simbolike ugravirane na stupu. Rastjerivao sam dlanom maglu kako bih što bolje razaznao. Bio sam spreman upamtiti formu simbola kako bih ju kasnije reproducirao i omogućio stručnjacima da ju odgonetnu i time možda obogate čovječanstvo s nekom veličanstvenom i sudbonosnom formulom ili idejom.
No, nakon malo truda uvidjeh da ti simboli liče zapravo na nevješti rukopis i to mojega narodnog jezika. Evo, prepoznajem već prva slova....D....A.....LJE....SE.....NE MOŽE.

I to je bila špica. Na njoj je, samoobasjan, stajao jedan anđeo s više glava i vrtio se u svim smjerovima. Ili je možda bilo mnogo anđela koji su se vrtjeli oko jedne osi?
Fasciniran uzvišenim bićem sklopio sam ruku i izgovorio molitvu.

"Ovdje na vrhu postigao sam svrhu
Htio sam sreću, a dobih još veću
Jer milost je veća neg' obična sreća
Milost nebeska, radost božanska! OM."

Odavši još jednom poštovanje, zaključih da je vrijeme povratku. Bilo mi je lijepo, bio sam pun pozitivnih emocija i zadovoljstva nakon dobro obavljena posla. A i samo poniranje je bilo tako relaksirajuće. Istinski sam uživao u blistavim krajolicima koji su promicali sve brže i brže. Naskoro osjetim opet moć gravitacije pa se uhvatim za jarbol. Klizio sam poput vesela djeteta i naposljetku se, razdragan, spustim na tlo. Tu je stajala garda i onaj mali crnac u predsjedničkom sakou okićen mnoštvom odlikovanja pod čijom težinom je izgleda izgubio prvobitnu gipkost jer je tek tromo ustuknuo, prepadnut mojim doskokom.

Gledao sam ih sve bezbrižno i odmah prepoznao istoga maršala čiji je brk bio malo posijedio.

"A tko si sada ti?!" - zapita još uvijek gromkim glasom.

"Pa, izgleda da sam ja vaš novi Predsjednik"- uzvratih najnormalnije.

Masa se tad uzgiba, a ni straža ne bje' nepomična. Ljudi odozdo počnu nešto dovikivati, a patuljak je skroz nepotrebno vrištao.

Primijetio sam da se kapelnik nešto dogovara s maršalom, pogledavajući prema meni. Malo zatim maršal mi pristupi.

"Vaša ekselencijo! Garda, orkestar i narod bi htjeli čuti vašu pjesmu!"