bramana.org - književnost - Grad u Nebu

GRAD U NEBU

	Novi radovi

	"Strategija Pitona"

	"Urbs Dei"

	"Grad u Nebu"

	"Ljubav je Igra na Žici"

	"Paunovo Perje"

	Impresije

Povratak Uliksa

Igoru Zidiću

Ja, koji sam spoznao opstojnost krhkih formi
u besmrtnom biću,

koji sam u svijetu mnoštva vidio
jednu dušu pokretača,

a u čulnim odjecima strasti
čuo glas Božje ljubavi,

iskusan a nevin,
još mlad a mudar,

nagonom putnik - nostalgičar za gnijezdom,
nakon silnih putovanja

kroz uzan tjesnac Strahonade
uplovih u drevnu, zavičajnu luku.

Epitaf na grobu jednog Uliksa

Grad, onaj isti, kao odsutan u vremenu, s vazda skeptičnim nebom nad sobom, dočekao me jednako svjestan svoje monumentalne prošlosti. Kročio sam u njegovu dragocjenu jezgru s podsmijehom svjetskog putnika. Razglašena obilja i slave metropola zaludan su glas pred tvrdim uhom njegove stoljetne taštine.

No ona ima svoju atraktivnu moć kojom, nerijetko, namjernika pretvara u štovatelja.
Samosvijest, stasala kroz vjekovna prosvjetljenja, odaje svoju tvrdokornu mirnoću i ustrajnost pred razornim vremenom. Crkve i stameni zvonici, opkopi i nikad nadvladane zidine, palače izmjenljivih, ali uvijek važnih lica, samo su kameni izrazi te čudesne volje za vječitim. Unutar toga zatvorenog kruga duša poput mene nema izbora: skepsa nad čudom provincije uklanja se pred duhom njegove blažene dostatnosti.

Ulice odaju prepoznatljivu jednostavnost protoka u koji se priključujem s pritajenim iščekivanjem. Ošamućujući izlozi, fasade snažnih čuvstava i veže obećavajućih vizura radosti su koje oku nudi osvježena starina. I mirisi iz pekarnice, šarenilo prostrtih tezgi s glasovima izvikivača i tandrkanje bicikala dio su redovitih senzacija koje marno usklađuju i podržavaju skupine elementarnih prizemnika i jata prpošnih letača.

Zaodjenute ovim suglasjem energija i formi, ulice dišu mirnim i postojanim ritmom.
Umivene kišom i čile od prane, gledane u nastalom kristalnom ozračju, čine se još dodatno blagoslovljene nebeskom milinom.

Njezini prolaznici, ti nesvjesni raznosači uspomena, naoko streme izvjesnim ciljevima. Lica, mnoga zgrčena ili utromljena, ne ruže radost pjeva duše grada;
po Njegovim notama ona samo gude davno naučenu pjesmu. A svaka bora, svaki mali grč, samo je otisak muke da se ona čuje.

Ulice su rječice kojima plutaju lađice skrhane silovitim olujama, gusarskim prepadima i pobunama ropskih potpalublja. Ali one, gle! još uvijek iščekuju luku trijumfalna luka. To su zgašene sudbine onih s kojima sam nekada smjelo plovio brzacima mladosti. Neprepoznat od sudrugova, sada obuzetih havarijama ili fantazmagorijama sretnih otočja, promičem miran i nečujan. Moja blaga su oceanske tišine i daleki rubovi neba. U tim prostranstvima svaki čin volje, nužno, izbor je slobode.

A negdašnje plesačice što su pjesmom bodrile lude, vazda pijane mornare? Njihovi pogledi, premda lutajući, zaustavljaju se na mome licu i prepoznaju plohu prianjanja svojih usana. No, je li zbog gorde samće morskoga vuka ili u strahu od zova pustolova, očima potražiše svoja nemirna uzemljenja: majke i pratilje, u dostojanstvu svoje radosne žrtve, stabilne i pune, nastavljahu svoj spori plov u dubine zatomljene sjete.

Grad je sretište dugoletih ptica koje u prolazu dobacuju nijeme upite:

"Pamtiš li, sreli smo se nekad, ti i ja?"
Za trenutak možda neka davna uspomena bude probuđena ili nejasna slutnja pobuđena, no prebrzo ptica prhnu, neprepoznata, u nepovrat.

Začuđen hitrinom preleta, hvatam se mutnih kristalića prošlosti koje sam onako nemarno prosipao da bih ih sada brižno prikupljao po trgovima i parkovima, procjenjujući njihov memorijalni zov kao novu atrakciju razdraganog uma. I sve mi se čini da dosanjavam zaostali san: mladost je opet tu i zadirkuje me vragolasto, a zrelost se smiješi i samo kima glavom.

Vrijeme se nije vratilo, znam, nije ni stalo, ali spokoj koji me sve više prožima trepet je daška vječnosti kojeg je ovaj grad mudro zatočio, ne bi li se dičio Božjim atributom. Kao otac koji pruža ruku sinu razmetniku ili kralj utočište prognaniku, i on me, poslije mnogih ljeta, prima istom onom tajnovitom skrbi koja me, u odvojenosti, sentimentalno vezivala uz njegove skute. Udivljen tom milosrdnošću, uplovljavam u smiraj čvrstih lukobrana vjekova, srca žudna samopodarenja.