|
|
| književnost | publicistika | kolumna | osobno |
|
GRAD U NEBU |
||||||||||||||||||||||||||||
|
Povratak Uliksa Igoru Zidiću Ja, koji sam spoznao opstojnost krhkih formi koji sam u svijetu mnoštva vidio a u čulnim odjecima strasti iskusan a nevin, nagonom putnik - nostalgičar za gnijezdom,
Grad, onaj isti, kao odsutan u vremenu, s vazda skeptičnim nebom nad sobom, dočekao me jednako svjestan svoje monumentalne prošlosti. Kročio sam u njegovu dragocjenu jezgru s podsmijehom svjetskog putnika. Razglašena obilja i slave metropola zaludan su glas pred tvrdim uhom njegove stoljetne taštine. No ona ima svoju atraktivnu moć kojom, nerijetko, namjernika pretvara
u štovatelja. Ulice odaju prepoznatljivu jednostavnost protoka u koji se priključujem s pritajenim iščekivanjem. Ošamućujući izlozi, fasade snažnih čuvstava i veže obećavajućih vizura radosti su koje oku nudi osvježena starina. I mirisi iz pekarnice, šarenilo prostrtih tezgi s glasovima izvikivača i tandrkanje bicikala dio su redovitih senzacija koje marno usklađuju i podržavaju skupine elementarnih prizemnika i jata prpošnih letača. Zaodjenute ovim suglasjem energija i formi, ulice dišu mirnim i postojanim
ritmom. Njezini prolaznici, ti nesvjesni raznosači uspomena, naoko streme izvjesnim
ciljevima. Lica, mnoga zgrčena ili utromljena, ne ruže radost pjeva duše
grada; Ulice su rječice kojima plutaju lađice skrhane silovitim olujama, gusarskim prepadima i pobunama ropskih potpalublja. Ali one, gle! još uvijek iščekuju luku trijumfalna luka. To su zgašene sudbine onih s kojima sam nekada smjelo plovio brzacima mladosti. Neprepoznat od sudrugova, sada obuzetih havarijama ili fantazmagorijama sretnih otočja, promičem miran i nečujan. Moja blaga su oceanske tišine i daleki rubovi neba. U tim prostranstvima svaki čin volje, nužno, izbor je slobode. A negdašnje plesačice što su pjesmom bodrile lude, vazda pijane mornare? Njihovi pogledi, premda lutajući, zaustavljaju se na mome licu i prepoznaju plohu prianjanja svojih usana. No, je li zbog gorde samće morskoga vuka ili u strahu od zova pustolova, očima potražiše svoja nemirna uzemljenja: majke i pratilje, u dostojanstvu svoje radosne žrtve, stabilne i pune, nastavljahu svoj spori plov u dubine zatomljene sjete. Grad je sretište dugoletih ptica koje u prolazu dobacuju nijeme upite: "Pamtiš li, sreli smo se nekad, ti i ja?" Začuđen hitrinom preleta, hvatam se mutnih kristalića prošlosti koje sam onako nemarno prosipao da bih ih sada brižno prikupljao po trgovima i parkovima, procjenjujući njihov memorijalni zov kao novu atrakciju razdraganog uma. I sve mi se čini da dosanjavam zaostali san: mladost je opet tu i zadirkuje me vragolasto, a zrelost se smiješi i samo kima glavom. Vrijeme se nije vratilo, znam, nije ni stalo, ali spokoj koji me sve više prožima trepet je daška vječnosti kojeg je ovaj grad mudro zatočio, ne bi li se dičio Božjim atributom. Kao otac koji pruža ruku sinu razmetniku ili kralj utočište prognaniku, i on me, poslije mnogih ljeta, prima istom onom tajnovitom skrbi koja me, u odvojenosti, sentimentalno vezivala uz njegove skute. Udivljen tom milosrdnošću, uplovljavam u smiraj čvrstih lukobrana vjekova, srca žudna samopodarenja. |
|||||||||||||||||||||||||||