GRAD U NEBU

Fascinacija

Hommage Miljenku Stančiću i suletačima

Čudnovati znalac tmine

Ova grozničava snohvatica bila je tek predigra ustreptalih sanja. Um, odvajkada opčinjen, hodočasti uličicama fantastičnoga grada koji je nadživio Sodomu zahvaljujući svojoj udvornoj kreposti. Taj um, sada raznjedren obiljima prepoznatih slika i oblika, gotovo mahnit od čuda oživljenih odnosa, prhnuo je, napokon oslobođen krutih spona tijela i gospodstva razuma, u sferu svojeg elementarnog obitavališta, u mnoštvo nastajućih formi, u magmu neprebrojnih misli što su u carstvu eteričnih matrica polako zrile i krutile se u likove skorih inkarnacija.

U skladnu neredu suptilnih vrzmala - lebdećih prometala neumornih bdjelaca, na kočiji već pomalo razuzdana uma, gonjen pritajnim zovom dugo njegovane naklonosti, sretoh svoga Majstora. Titrao je ispod zvonika svetoflorijanskoga, na postolju sveca, ponad svoga grada. Čuh ga kako pjeva, praćen zvukom harfi.

"Našao sam predio
Na razini petrolejke
Kuće koje dišu
Maglenu daljinu
Duše koje bdiju
Brižno oko plama
I čekaju mirno
Njegovo utrnuće.

U noći koja guta
(zaostaje tek sjena)
U predjelu tišina
(dostaje šapat)
U vremenu nezasitnu
(samo sjećanja)
Kroničar sam rasporeda
Usamljenih svjetala
U drevnom obitavalištu predaka."

Grad je blještao u zlatnoj boji neba reflektiranoj o pročelja. No, tamni zakuci dvorišta i tavana svejedno su prizivali na mistično sjedinjenje s lutajućim sjenkama. Ponad ulice lebdjeli su pustopoljci, genijalci, snovidjelci, obješenjaci i vilenjaci - dobri duhovi jezgre mikrokozmosa, četvrti što se prostire od stare tvrđe i njezinih, travom obraslih, zemljanih bedema.

Miljenko, pjesnik razotkrivena zavičaja, slikar dušina doma, lako siđe na tlo, i krene u svoju redovitu ophodnju maloga Božjega grada. Slijedio sam ga tragom fluidnih traka koje je otpuštao za svojih fantastičnih nadahnuća. Duboke veže ponavljahu himnu maestralnog lovca tmina.

"Nosim sa sobom
Kutijice žutih i
Zelenih prizora.
To su uspomene
Pohranjene usred
Dubokih zjenica.

One zrače niti
Svijetlih, mudrih tajni
I gradom pletu
Bujne čvorove života,
Zamršene, guste
Munjevitim blijeskom
Odmršene, puste
Za tisuće prolaznika.

Tek jedno oko
U treptaju vremena
Vidi red vječnosti
I usvaja ga duboko
I trajno."

Loca urbana - loca interiora

O da, on je doista noćni mjernik grada, propisivač gustina sjena, mistikus dravskih isparenja. Njegov hod, to je pjesma nogostupnih ploha i atrakcija dokonih šetača. Po rubu! Hod žicom kojom voda srce kroz mnoštvo ugibljenih, naklonjenih, zadivljenih. On je čuvar dragocjenih, sfumatoznih sjećanja što kriju svjetlost dječakovih godišta, jačih od tavnih grobišta. Zar je čudo što je praćen svitom čije ruke i pogledi odaju predanost i znatiželju?

Tragatelj, očiju kao zvijezde:
"Otkad sebe znam pitam se gdje je granica i čeznem da ju prijeđem i postanem besmrtan kao i ti! Koji je put i način?"

Miljenko:
"Staza mudrosti razapeta je žica! Samo hrabro po rubu banalnosti!"

Prosudbenik, glasa duboka zdenca:
"Ako je svemir sveden u sliku, a slika je prozor duše, onda je tama samo prolazna mrena u oku slikara!"

Miljenko:
"Svjetlo je pogled, a tama treptaj oka Kreatora. Slika je vlastita svjetlost, otisak Njegova pogleda. Ja sam ga tražio u tom blijesku tame!"

Pjesnik, srca od pjene:
"Postoji li zbilja u kojoj sam potpun i čist, gdje hodam plesom i pričam pjesmom?"

Miljenko:
"I ja nekada pjevah: "Sna ima u meni
San je moj,
A granice mu se gube -
Ja živim u snu!""

Sada kažem: "Onaj tko sve zna, zna i to!"

Dušobrižnik, uma dubokih misli:
"Ne stvara li umjetnik opsjenu gnijezda, doma, grada, tih nesigurnih utočišta pred smrti? Ne bježi li u rodni mrak uterusa i tu čuči i igra se koloritima svojih skučenih vizija?"

Miljenko:
"Tugaljiva poetičnost moga grada bila je bliska viziji općenitog ništavila i rastrojstva. Ne čini li vam se da su moji predjeli Varaždina bili predjeli izgubljene duše? Tu se smrt sreće na svakom koraku u vidu slikovitih uspomena. No, ostalo je svjetlo, forme i dalje žive. Slike zrače i nadživljuju prolazne refleksije."

Subjektivno reinkarnirana bića

Slušah kako zbori znalac svih dubina, noćni letač nad ponorima uma. A onda zašuti i očima stane upijati ljepotu grada: sve one stare, dobro znane forme oduvijek otisnute u njegovoj duši. I kao da se radost prepoznavanja ozarila svjetlom aure, kojim i nas ozrači. Okrenu se i rastvori srce. U njemu je blistao veličanstveni Grad. Zapanjen, vidio sam ulice i zgrade, stabla i životinje, ljude pokretne i uspavane, ptice, nebo i sunce... I sve je blistalo draguljnim sjajem, i svaka stvar, svaki stvor bio je križište silnica što tvorahu bezbrojne povezane potke sveg postojanja. Priđoh mu, u zanosu, i zapitah:

"Gospodine, ima li nešto što je preostalo, što još nisi postigao?"

On se nasmiješi i položi mi ruku na glavu.

"Nekada sam imao jedan ideal: da se u času rada prostor i vrijeme moje slike nastavi u stvarnosti. Sada je to jedinstvo postignuto! Ono što mislim, to i tvorim! Ono što osjećam, to i vidim! Sjećanje i opažaj su isti - vrijeme je stalo!"

Zašuti i pogleda me dubokim pogledom, kao da želi da njegovo značenje ostane dovijeka u mome srcu.

Ostaje pitanje: "Gdje je On, posljednji i najljepši neviđeni model mojih platna?"

Rekavši to krene hitrim korakom do trga svoga imena. Bez zaustavljanja i osvrtanja tu jednostavno uđe u svoj kip. Stajali smo naokolo šutke i slušali odjek perfekcije njegovih riječi. On nas je gledao, on nas je vidio, tih i spokojan. Obdaren vizijom, ugledah mnoštvo titravih, svijetlih bića što su nastanjivala prostor oko njegova kamenog habitusa. Lako ih razlučih po slikama s kojih su, udvojeni, sišli.

Dama, sa psom:
"Iz bolesti zaborava izvukao me potezom kista. Zavjet vjernosti mu dajem - na uzici smjernosti, svemu usprkos, pa i vremenu!"

Dječak, u pustoj ulici:
"U čamotna nedjeljna podneva, u carstvu dosade, dodirnuo me je pritajenim uzbuđenjima svoga djetinjstva. Mi smo drugovi u igri bez prestanka."

Brat, mrtav:
"Jesam li ikada umro? To je pitanje! Svojim stalnim dozivanjem održao me je u ovom stanju nevinosti. Ja sam anđeo!"

Ljubavnici, ljušturasti:
"No, mi stalno umiremo da bismo se rađali u konkubinatu majstorovih sjećanja i snova. Naša prazna tijela šute, no nema više straha od besmisla - pronađena ljubav pjeva!"

Falus, u naponu:
"Pojavljujemo se i nestajemo, tu smo i nismo! Na pragu nade on je taj koji udahnjuje život. Ja samo čekam i molim!"

Lokomotiva, s vagonima:
"Zar smo njemu potrebni kada on leti i zviždi nad nama? Taj dečko nas je sve nadvisio!"

Varaždin - mjera i obrazac

Još dugo se tako smjenjivahu lica i predjeli, stvari i obličja što su u stalnom kruženju eterom vazda na raspolaganju majstorovom umu. Sumrak je natkrilio grad. Ostao sam na pustom trgu, trom, nemoćan da se odvojim od uznožja svoga učitelja. Drhtao sam u grozničavoj radosti prema kojoj je amor intellectualis, koji sam do sada prema njemu gajio, bio tek sjenka istinskoga zanosa koji me je nadvladao. Iniciran u misterij njegova poslanstva, srce mi se prostrlo u široko polje ovoga grada čiji sam postao udivljeni obožavatelj, predani ljubavnik i sluga do konca vremena. U trenutku nadahnuća, ponesen duhom koji sam u njemu otkrio, prozborio sam istim glasom.

Treba razumjeti duboke sjene zgrada i prijelome unutarnjih kriza kao
paralelna bivanja. I zvonici u izmaglici pamte duše davnih predaka,
koji čekaju iskupljenje žrtvenim činom sinova. Glas zavičaja priziv je duha, jer grad je preslika duhovnog zavičaja iz kojeg je izbjegla duša. A ona se iz mraka, gdje se teško bori sa sablastima bezbrojnih inkarnacija, uspinje tragom svjetla iz onog prozorčića u gustoj tmini svijeta. Grad je lansirni poligon duše iza koje ostaju sjene, uspomene, ljušture...
Miljenko, svemirski putnik i marni sakupljač svjetlosti, oplodio je Varaždin kao maticu svih budućih fantastičnih putovanja.

Copyright ©2001-2006

Predrag Daraboš. Sva prava pridržana. Impressum.

Zadnje ažuriranje ove stranice: 25.03.2006