bramana.org - književnost - Grad u Nebu

GRAD U NEBU

	Novi radovi

	"Strategija Pitona"

	"Urbs Dei"

	"Grad u Nebu"

	"Ljubav je Igra na Žici"

	"Paunovo Perje"

	Impresije

Bog je Došao u Utorak

I ove večeri morat će pomalo gladna u krevet. Jedna jabuka pomoći će zavarati glad. A dobro sažvakana, pospješuje miran san. Prije nego što ugasi svjetlo, okrene se raspelu i izgovori svoju molitvu.

"Jedini moj dragi Bože, kojeg imam, mene staru i sirotu, prihvati me ovakvu, punu grijeha i primi me k sebi, pun ljubavi kakav jesi!"

Prekriži se i zavuče pod ponjavu. Protrne od lagane jeze u dodiru s hladnom posteljom. Debele vunene čarape i rubac oko glave, dobra je to navika, ne samo u hladno doba. Meškoljila se pomalo, čekajući da je obuzme ona toplina koja je uvod u prvi san. Slušala je pucketanje drva u peći. Kroz procijepe na gornjoj ploči izbijala je svjetlost plamena i titrala stropom. Bili su to lijepi trenuci, nakon naporna dana, prije utonuća u svijet u kojem je uživala iste privilegije kao i neka princeza ili žena bogataša. Ni povremeno kruljenje crijeva ne bi zatrlo blaženu skrovitost ugođaja. U životu je uvijek navikla gledati onu ljepšu stranu.

Ponekad, kada ne bi mogla odmah zaspati, znala bi se vratiti u djetinjstvo, u one drage i slatke čase, kada bi, skupljena s ostalom djecom, ležala na zajedničkom ležaju i slušala hujanje vjetra koji se, kroz dimnjak, provijavao do kamina i poticao preostali žar. Znala bi pomisliti kako li je, pri ovoj hladnoći, malim srnama i zečevima ili pticama; imaju li oni tako siguran i topli dom? Molila je Boga i anđele zaštitnike da čuvaju njih i svu malu djecu i zalutale putnike koji sada traže svjetlost u ledenoj tami.

Još dublje se uvuče pod ponjavu. Fini plamsaji sa stropa poprimali su obrise anđeoskih krila što podaruju lahak sanak pravednika.
Kruto breme danjega umora postupno se rasplinjalo u sladak opoj počinka. Sklopi oči i naskoro zagnjuri u bibavo tkanje slika i zvuka.

Susjedov pijetao je zakukurikao, no ona je već bila budna. Priuštila bi si ponekad ovo malo lješkarenja, kao lažni ustupak starosti i naporu prethodnog dana. U dane kada je odlazila na tržnicu, ustajala je prije zore i spremala svoje sadnice za prodaju. Sinoć je sve već sredila, nije ih bilo puno, sezona je već izmakla i mogla je krenuti kasnije.

Čim ustane zahvali Bogu za još jedan dan, za još jednu priliku da živi. Krene do peći provjeriti nije li ostalo nešto žara. Izbaci pepeo i od pripremljena triješća i novinskog papira stvori malu, pucketavu gomilicu koja naskoro preraste u prštavi oganj. U kupaonici se umije i opere zube, a onda se vrati da potakne vatru i pristavi vodu za pranje i za čaj.
Promotri još jednom sadnice koje je držala unutra da slučajno ne smrznu, računajući koliko bi mogla zaraditi ako ih sve proda. Nadala se da bi danas mogla obnoviti zalihe, barem najpotrebnijih namirnica poput brašna, riže i soli. Meso nije davno jela, a nije ni držala kokoši. Jednostavno ih ne bi mogla zaklati. Kada se voda dovoljno zagrije, stavi plodove šipka u lončić, a veći odnese u kupaonicu. Tu se brzo opere i odjene za izlazak. Soba se još nije ugrijala i ona primakne stolac peći i, uz malo kruha, posrče čaj. Stavi još par grumena ugljena da održe žar i krene sa cekerima, utopljena u svoje marame i stari, zimski kaput.

Danja svjetlost polako je razgonila tminu i otkrivala pročelja zgrada i plohe obližnjih ledina. Premda je bio radni dan, bi neuobičajeno tiho što ju nagna da se vrati u kuću i još jednom provjeri kalendar. Križala je svaki dan prije spavanja, no neki puta bi zaboravila pa bi se našla u raskoraku s vremenom. Znalo bi se dogoditi da ode na tržnicu i za blagdana i sama stoji za tezgom, čudeći se što nikoga nema. Promatrala bi rijetke, promrzle ptice kako prolijeću kroz sumaglicu oko tornjeva, i svoje jadno cvijeće kako polako umire na oporu, zimskom zraku.Tek glas neki dobronamjerni i opominjući trgnuo bi je iz letargije i ona bi se pokunjeno vraćala u svoju samotnu izbu.

Dugo je već sama. Muž je davno umro i ostavio ništavnu mirovinu. Djeca se razasula po svijetu i rijetko je se koje sjeti. Više se nije ni sjećala kada je stariji sin poslao nešto za Božić, je li za pretprošli ili onaj prije. Tu samoću, osjećaj napuštenosti, znala je teže trpjeti nego neimaštinu. Poznanici i rijetki prijatelji razišli su se ili poumirali. U susjedstvu su živjeli neki drugi ljudi s kojima bi se samo pozdravljala. Rijetko je s kim govorila. Bojala se da ne "pošandrca". Čak i radio nije mogla slušati, otkada se pokvario, što je samo pojačavalo osjećaj odvojenosti od svijeta i vremena. Ni ispovjedniku nije imala reći ništa što već nije rekla u svojoj molitvi. Dragi Bog joj je tako, pri kraju života, postao jedini pouzdanik i sva utjeha. Svoje životne nedaće doživljavala je kao Njegovu posebnu milost.

Samo takva vjera mogla ju je, po ovoj hladnoći, držati na tržnici gotovo do podneva, kada su i najupornije žene već otišle. Ne samo da nije ništa prodala, nego nitko nije ni bio zainteresiran za njezine sadnice. Cupkala je po kartonu i bodrila se da izdrži još malo. Odlučila je da ode tek kada se oglasi podnevno zvono. Njegov odmjeren i svečan zvon ustreperio bi sličice nekih davnih nedjeljnih jutrenja i prožeo ju onim istim djevojačkim zanosom kojim je hrlila u susret svijetu i Bogu. Cijela atmosfera bi se ozarila; golubi bi uzbuđeno prhali oko tornja, s lica ljudi nestajala je, barem za trenutak, sjena tjeskobe a njezino srce bi radosno kliktalo stvoritelju.

"Amen!"- izusti u očekivanju. Udaljila se od svoga mjesta, ne bi li malo probudila krvotok. Sada, kada krene natrag, primijeti jednoga gospodina Bio je jako fin taj gospodin i pažljivo je, u rukavicama, prebirao sadnice. Ona mu sve ponudi po povoljnijoj cijeni, na što se on blago nasmiješi, za trenutak zamisli a onda joj reče da će uzeti sve za namještenice u svojoj firmi. Ruka joj se jednako tresla od hladnoće i uzbuđenja dok je oprezno zamatala biljčice i stavljala ih u kutiju. Gospodin joj plati jednom novčanicom i odmahne na povrat sitniša. Srećom, jer nije ga ni imala. Pozdravi ju svojim toplim i dubokim glasom i krene prema izlazu gdje je, sigurno, ostavio svoj automobil. Stajala je još neko vrijeme stišćući u džepu novčanicu, dok su joj hladne suze stale navirati. Uto zazvoni podnevno zvono i ona se preda slatkom, divnom, bezuvjetnom plaču.

Premda je bila gladna, pričeka da se varivo malko ohladi, a dotle izgovori proširenu zahvalu Gospodinu za Njegove zemaljske darove. Napravila je finu mješavinu s grahom i rižom i nešto preostala povrća iz vrta. Sutra će i kruh zapeći, danas jede kupovni. Radosno je gutala pomno sažvakane zalogaje i osjećala kako tijelo ponovno oživljuje toplinom i energijom. Nakon što isprazni tanjur, uspe još samo malo bojeći se da ne preoptereti organizam koji je do sada prisilno postio. Možda je tijelo slabije i zimogrožljivije, no duša, rasterećena brigom oko održavanja, stremi, lakša i čišća, u svoj duhovni zavičaj. Tako je mislila, no svejedno, bi sretna kad još jednom pregleda zalihe što ih je kupila u dućanu. Mogla je biti mirna do dolaska mirovine. Kako će poslije, nije znala. Mirovina je dostajala tek za najosnovnije troškove i nešto potrepština. A zimi je tržnica slabija nego u ostala doba. No, nije brinula. Toliko je puta već bila u bezizlaznoj krizi, a onda bi dragi Bog pomogao. Kao i danas, uostalom.

Nakon što je pomela pod i očistila kuhinju, sjedne kraj peći da srkne malo čaja. Obično bi posezala za nekom knjigom: Svetim Pismom ili, ako je bila umorna, nekim od lakih romana koje je posuđivala od djevojke iz susjedstva. No ovaj puta doista osjeti malaksalost. Je li od jutrošnjeg smrzavanja, ili od veće količine hrane, ili čak od uzbuđenja koje je proživjela, nije znala. Dopuni ogrjev i krene u kupaonicu. Nakon što se razodjene i stavi spavaćicu, klekne pred raspelom i s dodatnim žarom izgovori svoju molitvu.

"Dragi Bože, ti koji me čuvaš u najvećoj nevolji, primi moju zahvalnost i ljubav."

Zavuče se u krevet stavljajući pod križa obmotanu zagrijanu ciglu. Smrzavica se uvukla u kralježnicu i ukočila ju i sada je njezino istjerivanje toliko godilo da se zadovoljno protegnu. Doista se jutros napatila. Mislima je prebirala pojedine trenutke svoje male drame. Lik onoga uglađenoga gospodina opetovano bi joj se pojavljivao, svaki put u blažoj i dražoj formi osjećaja. Pomisli da ga je već sretala, ali ona pamti svoje kupce, rijetki su muški, a takvi naročito. Nije bio ni s televizije, koju je ionako rijetko mogla gledati. A onda, te njegove oči.....Kao da ih je znala. Taj blagi i milostivi pogled. Iznenadna, bljeskovita spoznaja gotovo ju skameni. Te oči, kako ih nije prepoznala....To su Njegove oči. Oči koje je vidjela onoga tjeskobnog i beznadnog sumraka kada je drhtavih ruku, sklopljenih u molitvu, dozivala svoga Gospodina da ju uzme k sebi. Sama i slaba, iznurena i očajna, prizivala je smrt kao njegovu zadnju milost. I on joj se pokazao. Došao je u mladom, prelijepom liku, smješeći se i blagoslivljajući je svojim dlanom. Kratko ju je gledao onim predobrim pogledom, a onda nestao. Svijest joj se gotovo pomračila od zanosa. Mucala je nerazumljive riječi zahvale, preplavljena ljubavlju, dok su joj suze, u silovitu slazu, vlažile lice. Dugo je još klečala, zureći u mjesto gdje se On pojavio. A onda, kada spoznaja da je otišao postade otrežnjujuća, u silnoj želji da Ga zadrži, stane grliti njegove zamišljene skute i posipati se prašinom s mjesta gdje je stajao.
Plakala je i smijala se istodobno; slavila svoju sreću i proklinjala kob rastanka.

Zagradila je taj prostor i posvetila ga još raspelom i svetim slikama. A njegov lik premjestila u srce gdje je, evo, uslijed njezine staračke senilnosti i nagomilanih grijeha, postao podložan zaboravu. Jer zašto inače nije mogla prepoznati njegove oči? Njezin Gospodin tako se ponekad igra i šali, dolazi prerušen i glumi.

Prisjeti se kako je duže razdoblje iza toga susreta bila jako rastresena, gotovo izgubljena. Sve se nekako ipak odvijalo povoljno, uz povremene neizbježive raskorake koji je samo podsjećahu u kakvom svijetu živi. Htjela je barem zabilježiti taj dan, upamtiti i slaviti dogodine, ako je bude, no budući da nije redovito križala kalendar, nije se mogla odmah snaći. To ju podsjeti da ni večeras nije to učinila. Onda je uspjela dokučiti pravi nadnevak uz pomoć olakotnih pokazatelja: u nedjelju je bila u crkvi, a dan poslije na tržnici, kada je za tezgom pala od slabosti. Sutradan je odlučila zamoliti Gospodina da joj uzme život.

"Utorak je bio, utorak, taj dan kada je došao moj dragi Gospodin!"- reče sebi i svom mraku unaokolo, mudra i sretna, izvlačeći se ispod svoje ponjave. Upali svjetlo i nakon što jedva pronađe olovku, priđe kalendaru koji je visio nasuprot raspelu. Slova su bila velika, vidjela je i bez naočala da je današnji, neprekriženi dan bio utorak.