bramana.org - književnost - Grad u Nebu

GRAD U NEBU

	Novi radovi

	"Strategija Pitona"

	"Urbs Dei"

	"Grad u Nebu"

	"Ljubav je Igra na Žici"

	"Paunovo Perje"

	Impresije

Srce od zlata

Sunce je pržilo ubitačnom popodnevnom jarom. Nebo je palilo zemlju, vatra zrak. Trava je izgorjela, asfalt - tik do cvrčanja. Suhoća se uvlačila kroz nosnice i tjerala nepce i jezik u potragu za ledom. Kiša nije odavno pala. Ono malo ljudi što nije pobjeglo iz grada dahtalo je u nekim hladovinama čekajući sumrak ili možda smrt. Ostali, njih dvoje-troje, sjedili su na našoj terasi i umorno žmirkali, premještajući poglede s novina na svoje sokove i pive, pa na ulicu.

A tamo, baš nasuprot, u tankoj sjeni oglasnog stupa stajao je onaj neobični čovjek i svirao gitaru. Na ovoj pasjoj vrućini, kada i sami psi proklinju što su živi, on je svirao i pjevao za ponekog od rijetkih prolaznika što su, poluošamućeni, jedva smogli snage pogledati ga u prolazu. Pjevao je glasno i živo, redajući pjesme iz svog očito bogatog repertoara, ne zamarajući se mislima o svrhovitosti svog muziciranja. Za besposlenog konobara i par dokonih gostiju bio je prirodna atrakcija. Gledali smo ga bez komentara. Vrućina nas je pribila o tlo; svatko ga je pratio svojim mislima.

Prvo sam pomislio da je na nekom tripu ili možda na hašišu, koji dobro apsorbira sunčevu vatru. No, brzo sam odbacio te pretpostavke. Njegove kretnje, glas i lice bili su čisti. A njegove pjesme, klasici rocka i bluesa, nosile su daleka, ali odnekud poznata iskustva, čija se značenja nisam usuđivao odgonetavati. Život, koji me nije štedio, naučio me da budem suzdržan, da se ne predajem olako osjećajima. No, postupno, moja je skepsa ustuknula pred nastupajućim respektom. Štoviše, taj čovjek, koji je u ovoj pustoši disao punim plućima, pobudio je moju prirodnu simpatiju. Možda je to i osjetio, onom čudnovatom intuicijom nadahnuta umjetnika: sve više se dizao, svakom novom pjesmom nama naočigled je rastao, hranjen ljepotom sklada zvuka i riječi, poruke i osjećaja. U jednom trenutku prožmu me trnci. Osvrnuh se i vidjeh da i ostali pozorno slušaju. Sve se činilo da je on pjevao za nas.

I want to live
I want to give
I` ve been a miner for a heart of gold.

A možda je pjevao samo za mene. Prigušena sjeta i sentiment oplođen nadom blago su izvirali iz njegova glasa i ispirali blatne prekrivače mog uma, ispod kojih su ležale uspomene neumirućeg, uvijek mladog bića. Probudio je tog uspavanog dječaka koji čezne za livadama i svježinom gorja, za cestama i dalekim gradovima, za čudima kojima je okrenuo leđa, za znanjem kojem je našao jeftinu zamjenu.

On je zračio i dijelio životnu radost. Bez sumnje, uvijek će biti onih koji to cijene. Pero, redoviti gost, dio inventara, zovnu me.

"Reci gospodinu neka dođe na piće! Ja častim!"

Čim je završio pjesmu, pozvah ga. On se nasmiješi, bilo mu je drago. Skine usnu harmoniku, pospremi gitaru u kutiju, prethodno pokupivši nešto ubačene sitnine.
Sjeo je za stol pored Pere i naručio sok s dodatnom vodom. Bio je vrlo miran i stalno blago nasmiješen. Pokreti su mu bili laki i gipki, kao u onih koji vježbaju jogu.
Pio je polako, gutljaj po gutljaj, i gledao nas zahvalno.

"Nisam te viđao u gradu! Odakle si!" zapita Pero željan malo razonode u ovoj čamotinji.

"Izdaleka", odvrati mu upitani. Svi su šutjeli očekujući dodatno objašnjenje. Nelagodan muk prekine Perin prijatelj ponudivši ga cigaretom. Znao sam da će odbiti, jer takvi ne puše.

"Kako ti se da svirati po ovoj žegi? Nigdje nikoga nema."

"A što ste vi?" nasmije se glazbenik. Bio je već zašao u četrdesete, premda je izgledao mlađi. Odalo ga je par sijedih u gustoj crnoj kosi i još ona posebna manira uljuđenog nehaja, koju imaju dobro educirani iz generacije ranih šezdesetih.

"Eh, zbog mene ne moraš svirati! Sjedi i ohladi se! Uvečer narod izlazi i bit će bolji posao!"

Pero je lokalni guru, znalac grada, ljudi i njihovih običaja. Htio je da ovaj čovjek zasluži svoje piće, da mu priča o dalekom svijetu, o čudnim i egzotičnim vrstama ljudi koji su šašavi i ludi kako bi on, po običaju, mogao zaključiti da je najpametnija stvar što je učinio to što se već godinama nije maknuo iz grada.

"Nije to meni posao!" blago mu uzvrati.

"A nije valjda da ti je zabava stajati na ovom suncu", obrecnu se već pomalo nervozni Pero.

Znao sam ga. On voli da je po njegovom. On se ne miče odavde; znači svi ostali koji nisu ovdje nisu sasvim normalni.

"Pa i zabava je! No, ne mogu čekati večer!"

On ustane i ispije zadnji gutljaj.

"Zašto ne možeš čekati?" upitah ga. Slutio sam da nije posrijedi neki trivijalni razlog. On me pogleda, a onda se okrene prema zapadu.

"Past će kiša!"

Pero i prijatelj prasnu u smijeh. On mirno pokupi svoju gitaru, zahvali na soku i vrati se na staro mjesto.

"Čudan tip!" reče Pero okrenuvši se k meni. Smatrao je nužnim da poduprem njegovo mišljenje, no ja mu ništa ne uzvratih, barem ne glasno.

"Čudan je svatko tko nije tebi nalik, no ovaj čovjek ima ono što ti nemaš."

Ima ljudi koji prolaze životom, a ima ih i koji ga žive. Prvima se život događa, drugima je život događaj. Jedni pričaju o njemu, drugi žive priču. Ili pjesmu.

I`ve been to Hollywood
I` ve been to Redwood
I crossed the ocean for a heart of gold.

Ne vjerujem da nam je tom pjesmom htio nešto priopćiti. Vjerojatno je osjećao zadovoljstvo pjevajući je iznova. Dionicu na harmonici izvodio je izvrsno. Žega je ponešto popustila, ali ne i sparina. Oko njega se čak skupilo nešto ljudi, a neki sjedoše i za naše stolove. I dalje je bio neumoran. Pogledom čas uprtim u nebo, čas u njihova lica, darivao im je djelić svojih radosti. Ostatak je unio u pjesme.

I` ve been in my mind, it s such a fine line
That keeps me searching for a heart of gold
And I am getting old.

Refren je dopirao kroz mnoštvo zvukova i glasova. Imao je nešto ubojito u sebi, nešto od čega čovjek poput mene umire na nogama. U jednom trenutku, dok sam brzao između stolova i šanka, osjetio sam bol u predjelu srca. Prepoznao sam mučki ubod zatomljenih i zanemarenih želja, koje su već malu vječnost poput aveti tumarale mojim jastvom i žudjele oslobođenje. Nisam im davao ni kruha ni svjetla pa one,
dozvane moćnim zovom ljepote, traže svoje ispunjenje. A ja, jadnik, rastrčan između šanka i stolova, u rascjepu sa sobom i sa svima, mogao sam ponuditi samo obećanje, kao toliko puta ranije, nešto nejasno i neodređeno, za neko drugo vrijeme, drugi život... I možda bi me obuzela tuga, možda bih zaboravio narudžbu ili prolio pivo i zaplakao na zahodu....I to bi bilo nešto: barem prizor trenutačnog olakšanja od bremena ideala koji su me nekada gradili i vukli naprijed, da bi danas bili progonitelji u strašnoj praznini moga života. Predan urednom besmislu, mogao sam samo čekati završni ubod, koji srce neće izdržati.

You keep me searching for a heart of gold
And I am getting old
I` ve been a miner for a heart of gold.

Oko njega se okupljalo sve više ljudi. Neki su ga čak i pratili pljeskom. A
on je ponavljao refren u različitim tonalitetima i ritmovima. Mijenjao je glas i akcent, i miješao stilove. Ljudi su istinski uživali i zviždali od zadovoljstva, a neke curice su i zaplesale. Nisam mogao vjerovati da obični ulični svirač može toliko animirati ove sparušene i nepovjerljive ljude. Bilo je uzbuđujuće i zanosno, kao u nekoj crkvi pod nebom, u obredu u kojem vjernici, svaki na svoj način, slave Boga kroz pjesmu putujećeg svećenika. Svima je bilo krasno, pa sam i ja zaboravio svoju bol i ponesen djelićem općeg veselja, i sam sam zapjevušio.

Ljudi su bili toliko obuzeti da nisu primijetili kako je vjetar donio osvježenje.
U šest popodne već dugo se nije tako disalo. A vjetar je donio i oblake, prijeteće crne. I kako je ritam pjesme bio žešći, tako je i ples kosa, haljina i marama bio lepršaviji.
Neki su se prenuli tek kad je zagrmjelo. Prve sitne kapi već su orosile njegovo znojno čelo, dok se većina ljudi razbježala. Ni ispod našeg platnenog pokrova nitko ne ostade sjedjeti. Svi su potražili sigurnija zakloništa. Nešto dječaraca i curica još je ostalo gledati kako sprema gitaru i stavlja ju pod nadstrešnicu, ne prestajući svirati na usnoj harmonici. Kiša se stušti i oni pobjegoše. On je ostao i svirao.

Kiša mu je lijepila kosu na čelu, odjeću na tijelu, a on je plesao i naizmjence svirao i pjevao.

That keep me searching for a heart of gold.

Stajao sam ispod cerade i gledao ga zadivljeno. Zašto uopće pjeva tu pjesmu? On je svoje srce od zlata već našao!

Kao da me je čuo; za trenutak zastane, pogleda me, a onda mi mahne rukom.

Da, ja sam taj koji je izgubio svoje srce i sada, nakon toliko uzaludnih potraga, ono je ponovno otkriveno, tu, u samoj blizini. Ono pleše svojim čudnim, pritajenim ritmom i hrani me skrivenim sokovima života.

Ne znam koliko smo plesali potpuno mokri, potpuno ludi. Možda je kiša stala, možda su se okupili ljudi, možda je došao gazda... To sada ni nije važno. Ionako više ništa nije važno. Ona kiša isprala je lažnu formu onog što se predstavljalo kao ja, isprala je sav znoj i sve suze te očistila srce za rođenje dječaka koji se odsad mogao samo smijati.
I pjevati.