GRAD U NEBU

Čuvar kokoši

Crna

Jutros je bio malo umoran, noćas je loše spavao. Teško je disao i prevrtao se u postelji. Stare more, isti problemi. Već se na njih naviknuo, godine su tu. Nedaće su čvrsto utkane u život. No, njoj, ženi, bilo je loše. Kašljala je i povremeno hripala. Bojao se da ne umre. Molio se da ni on ni ona ne umru noću. Nikada se nije previše
opterećivao religijom, no slutio je da duša napušta tijelo. Prvi put se tomu domislio kraj samrtne postelje svog oca. Njegove oči u trenutku su izgubile svoj sjaj. Ostala je zastrašujuća praznina. Ujak mu je sklopio kapke kako se duša ne bi uzalud pokušavala vratiti. No, možda se i sam bojao tih velikih praznih očiju?

Opet mu je rekla neka istjera kokoši, a ona je ostala ležati. Bilo su četiri, sve različite. Četiri kokoši na koje on pazi da ne odlutaju iz ove šumice na rubu grada. Bojala se da ih netko ne ukrade. Događalo se to ranije, kada su ih držali desetak i više. Zavidni susjedi, gladni podstanari u susjedstvu. Možda se, isprva, osjećao malo glupo što stoji tu sa štapom i bdije nad glupim kokošima. Šumica je dovoljno velika i one vrlo rijetko odu iz nje u neko od obližnjih dvorišta. Već su stekle taj osjećaj za snalaženje u prostoru, takozvanu inteligenciju, koje imaju tako žalosno malo, ali koja
ipak služi da ne umru od gladi poput onih američkih purana za koje je čuo da su najgluplji stvorovi jer mogu crknuti iako im je hrana nadohvat kljuna.

Naravno, nije gledao samo kokoši. Bilo je dosta zanimljivih stvari naokolo. Susjede bi obično isprašivale tepihe ili tresle posteljinu. Pozdravljao bi i poznanike koji su se vraćali iz trgovine ili s tržnice, pa bi porazgovarao s njima o svim onim običnim, svakodnevnim stvarima, među koje je spadalo i komentiranje osmrtnica u lokalnom listu, koji bi ponekad ponio da prikrati vrijeme. Znao bi i otići u vrt i tu raditi sat vremena, a onda ponovno provjeriti jesu li sve koke na broju. Bilo bi gadno ako bi žena primijetila da se neka od njih izgubila iz vida. Kvocala bi mu cijelo vrijeme, a naročito za ručkom, kada se nije imao kuda skloniti. Strpljivo je podnašao njezino prigovaranje jer je s godinama već izgubio volju da se prepire. Škodilo je to i njemu i njoj, posebno njoj, koja je bila jako bolesna i trebala čuvati snagu i živce, i dobro sažvakati hranu, a ne stalno zanovijetati.

Gledao je kako odlazi i svojom si zlovoljom samo si ubrzava putovanje na onaj svijet.
I njemu se ukazivala, sve drskija, za jutarnjih brijanja; cerila se iz sivih obraza i umornih očiju. No, žena je već bila u njezinom zagrljaju i čim se više ljutila zbog toga, tim ju je smrt više gušila.

Kada je bila dobre volje, a to je u zadnje vrijeme bila rijetkost, razgovarali su o susjedima, manje o rodbini, a o djeci skoro nikad. On bi ponekad spomenuo unučića,
i to je bilo sve. Često bi započinjala govoriti o vrtu, koji je i sama znala obrađivati, a s obzirom na njihovu važnost za kućanstvo, neusporedivo puno pozornosti pridavala je kokošima. Nisu imali mačke ni psa, pa je to, vjerojatno, bila prilika da iskaže onu ljubav koju je tako škrto darivala ljudima, pa i njemu. Najviše se zadržavala na Crnki, kako ju je zvala, pomalo neobičnoj vrsti koja se već rijetko mogla naći i po selima.
Voljela ju je zato što je bila mirnija i staloženija od ostalih. Kretala se sporije, čeprkala polako, dostojanstveno se obazirala i nije podlijegala bezrazložnoj panici.
Nekada je dnevno davala fina, velika jaja, a danas je kokoš u godinama, čiji život je pošteđen samo zahvaljujući posebnoj naklonosti gazdarice. Crnka je i sada bila najmanje udaljena i polako je kljucala kao da je sita i zrnja i života.

Pepelka

Danas je pustio kokoši s onim istim glupim osjećajem besmisla. One su već hoduckale uokolo i prebirale tlom svojim marljivim kljunovima. Žalosnih li stvorenja! Od svega uporabljivog imaju jedino taj kljun. Izašle su radosno kokodačući
i rastrčale se na razne strane. Crna je kanda oklijevala izaći, a Pepelka je malo zaostajala za ostalim dvjema. Ona je bila dosta praktična, nije se žurila, već je marljivo eksploatirala svoju zonu. Kada bi dolazio sipati kukuruz u korito, ona je već bila tu. Činilo se da je najpametnija među njima, a to za kokoši znači da je umjela najlakše do hrane.

Vidio je susjeda kako ide hraniti svoje zečeve. I on je imao kokoši, no rjeđe ih je puštao, a ni tada se ne bi miješale. Zanimljivo, kao ni njihovi vlasnici! On je bio jedan od rijetkih s kojim nije razgovarao. Prekinuo je sve odnose kada je posumnjao da ga je prijavio komunalnoj inspekciji zbog uzurpacije gradskog zemljišta, koje je ogradio za kokošinjac. Istina je da zemljište izlazi izvan njegovog posjeda, ali to nije način... Ranije ih je netko od susjeda prijavio zbog neprijavljenih podstanara. Prava mala zavjera! Bio je siguran da je to on. Vidio mu je u očima onu gramzivosti koju je tako često viđao u ljudi koji pred starost grčevito skupljaju zalihe, u strahu od smrti, strahu koji rađa zavist prema drugima, a posebno najbližima. Dakako, lakše je to primijetiti kod drugih nego kod sebe, jer mrene vlastite pohlepe priječe samouvid.

Ženinu i svoju neumjerenost tako je lijepo znao opravdavati nuždom. Toliko je mnogo potreba, toliko želja! Turiste su smještali čak i u dnevnu sobu, a svoju bračnu postelju znali su iznajmljivati vojnicima i njihovim curama kao u "Stunden hotelu". Dogodilo se da su, u vršku sezone, spavali i na kuhinjskom podu. Danas mu se to gadi, ali svejedno, nedavno je noću dokrajčio jedno stablo i skrivećki ga nacijepao za ogrjev. I jaja je prodao ljudima koji su ga zadužili. Otimao se da ne ode u mirovinu i radio dva posla. Teško je crnčio da ostvari ambiciozne planove i zamisli. Mislio je da može, ali ne...Priskrbjeli su za finu kuću, klijet, auto, a ostalo je i nešto ušteđevine. On bi sada volio kopkati po vrtu, zalijevati rajčicu i polako plijeviti oko cvijeća, no njoj kanda nije dosta. Stalno smišlja nove potrebe i planira nove prihode. Jako je zagrezla u sve to. A i on je bio gladan svega, poput ovih kokoši. A onda mu je prisjelo. Pukao je na sinu. Otišao je sa ženom i ostavio ih same u velikoj kući. Možda zato ona želi studente podstanare, da nekako popuni prostor kuće koja je velika i prazna poput njezina srca. Sada se i rijetko viđaju, tek za Božić i za rođendan unuka koji se još srami dok je s bakom i djedom. Htio je stvar malo ublažiti, popraviti odnos, iscijeliti njihove rane, ali nije išlo zbog nje. Ona ga je toliko voljela da mu nije mogla oprostiti. Tako je govorila za svoga sina koji je otišao valjda zato što je odviše volio nju. Svašta! Smiješno i žalosno! Sve je to bilo besmisleno traćenje života. Što ti vrijedi da si i sto puta u pravu ako ostaneš sam? Preumoran je da bi se još prsio lažnim ponosom. Nekada je bio dinamičan i poduzetan, ljudi su ga cijenili, a novac volio. Sada je ishlapjeli umirovljenik i čuvar kokoši na rubu grada.Vrijeme ide i ne štedi nikoga.
Naoblačilo se. Kokoši su slutile kišu, pa su ubrzano čeprkale. Pepelka je bila najagilnija. Sudeći po tustosti, ne gine joj nož za Božić.

Bruneta

Proljeće je doba koje mnogi vole i kada se mnogi zavole. Šumicom su prolazili zagrljeni parovi ni ne zamjećujući njega, a kamoli kokoši. Izlažući se blagom suncu,
opijeni vlagom i toplinom, prepuštali bi se prvim radostima ljubavi. Proljeće je doba kada se i stare olupine češće prisjećaju dana sretnih plovidbi, kada se činilo da nema neprelaznih voda i nedosežnih obala. Jedino pitanje bilo je koja vrsta blaga tamo čeka. On je mislio kako je svoju najveću dragocjenost našao zarana u zgodnoj brineti, koja je ionako odlučila da ga ima za muža, htio on to ili ne. Nakon kraćeg upoznavanja
formalno ju je zaprosio jer postajala je mogućnost da ona to učini njemu. Roditelji se nisu protivili, posebno ne njezini, jer su izgleda bili zadovoljni da se na ovaj fini način riješe svoje zahtjevne kćeri. Brakovi obično imaju svoj slatko, medeno razdoblje poslije kojeg omama iluzije razotkrije trpkost svakodnevnog podnošenja sve uočljivijih mana supružnika. No, oni su oboje preskočili tu fazu romantike. Brzo je spoznao njezinu mušičavost, koja mu se prije braka ukazivala kao simpatična karakterna osobnost, nešto nevino i bezazleno. S vremenom postajala je sve sličnija svojoj čangrizavoj majci i čudio se kako nije bio svjestan u što će se ona razviti. Mnoštvo sitnica u njezinom životu imale su presudnu prednost pred bitnim stvarima kao što su ljubav, povjerenje, pa čak i poštenje. Hirovi, koji su je obuzimali žestoko i naglo, bili su često neobjašnjivi i nedokučivi razumu. Sličnost s Brunetom nametala se ne samo po boji kose i perja. Ova kokoš bila je oličenje glupave nepromišljenosti; iz čista mira uhvatila bi je panika te bi bezglavo jurnula histerično kokodačući, da bi se za deset sekundi primirila i nastavila spokojno kljucati. Iako se isticala jarkim nijansama perja i crvenilom svoje krijeste, bila je ponajmanje simpatična. Bila je sebična i razmažena, kao da je sama u kokošinjcu. Izgleda da je i više od ostalih čeznula za pijetlom, kojeg nikako da pribave. Možda se stoga i češće upuštala u avanture ulaska u tuđa dvorišta, gdje ju je mogao dograbiti kakav pas ili dočekati lonac kakva dvonožna grabljivca. Što se njega osobno tiče, on ju je već odavno gledao bez iluzije: golu i ispečenu.

Snješka

Ujutro se probudio odmoran i miran. Sanjao je prekrasnu cvjetnu livadu i mnoštvo ptica na vedru nebu. Jedna od njih je sletjela na drvo. Bila je svijetla poput bijele golubice, samo veća. Počela je cvrkutati i njezin pjev mogao je razumjeti. Pričala mu je o njegovom životu s blagim prizvukom sjete. Kada ju je htio nešto upitati, prhnula je u zrak i on se, razočaran, probudio.

Pored je ležala i još mirno spavala. Jedna od rijetkih tihih noći. Gledao je njezino mirno lice. Možda je i ona sanjala lijep san. Neuobičajena blagost počivala je na njezinim obrazima i usnama. Gotovo poželi da joj dlanom dodirne čelo. Mora da je zadnji put tako spavala kad je bila djevojčica. Polako izađe ispod popluna, ne želeći je probuditi. Neka sniva, dan je ionako tmuran.

Spremio se i biciklom otišao u trgovinu. Auto je koristio samo za kiše ili u posebnim prigodama. Vožnja biciklom je zdravija i jeftinija. Kada se vratio, pripremio je doručak i pozvao ju da siđe. Ona mu uzvrati da će kasnije, neka on jede i onda izvede kokoši. Nikada nije propustila da mu to napomene, iako bi to i sam učinio.

Dan je bio hladan i da bi se zagrijao, hodao je šumicom, u prolazu udarajući svojim štapom o debla. Kokoši su mirno prebirale; valjda je hladnoća i njima usporila gibanje. Maglica je još titrala u krošnjama prorijeđenim od lišća. Vrapci su žustro prelijetali, a na udaljenim jablanima graktale su vrane. Došetao se do zidane ograde mjesnoga groblja. Poneka gospođa prolazila je noseći kantu, grobne lampaše ili cvijeće. Bilo je tiho, još je rano za sprovode. Godinama je svakodnevno slušao melodije pogrebnog orkestra i znao ih je napamet. Ponekad bi mu, onako iznenada i bez povoda, zasvirale u umu. To mu je bilo smiješno. Začudo, nikada se nije pitao hoće li i njemu svirati na pogrebu. Od svih tih melodija nijedna mu se nije dopadala. Možda i zato što ih je previše slušao. A na koncu, i što će mu to? Ionako ih neće čuti. Ili hoće? Duboko udahne prohladni zrak. Kuda se to danas vrzmaju njegove misli? Možda je i ona tužna nedosanjana priča njegova života djelovala na njegovo raspoloženje. I ovaj sumorni dan s maglom i grobljem u pozadini.

Nastojeći odagnati ove čudne misli što su ga tako spopale, okrene se i žustrijim korakom krene natrag. Bilo mu je hladno i stane si predbacivati što se prelagano odjenuo. Posljednjih godina temperature se tako naglo mijenjaju, jedan dan drukčiji je od drugog. Sve se brzo mijenja i kojiput mu se učini da sav svijet brza tamo gdje ga on ne može i ne želi slijediti. Mislio je kako je to u neku ruku i prirodno, jer stari ljudi ne mogu pratiti ritam onih koji ga diktiraju. No, kod sebe je osjećao dodatnu tromost, jednu bezvoljnost koja je zapravo bila gađenje prema životu. Čudno kako si je to priznao! Teško da je ikada bio iskreniji. Jednostavno mu je dojadila sva ta toliko naglašeno nužna, a zapravo bezvrijedna rutina kojoj se podvrgavao cijeloga života i u kojoj je bio vlastiti zatočenik. Žena mu je došla tek kao sudrug ili povremeni nadzornik. Nije ju mogao kriviti za svoj čemerni život, jer sam je sve izabrao. Djeca su, srećom, pobjegla iz tog kaveza, ostavivši ih da se sami glože, ponekad do iznemoglosti. U neku ruku je dobro da je starost i njemu i njoj zajedno s vitalnošću oduzela i volju za takvo uzajamno podrivanje. On je to zlo osjećao i patio je. Htio je ponekad i njoj objasniti, ali ona nije mogla čuti. Nije to nikada naučila. Možda će tek čuti od neke ptice koja će joj se ukazati u snu i otpjevati istinu o njezinom životu.

Doista, čudan je bio taj san. Nikada nije sanjao takvo što. Možda još kao dijete.
Uglavnom bi sanjao bijesne i mučne scene, proganjanja ili tučnjave. Ili bi pak, preumoran od rada, spavao tup kao klada u potpunom mraku i neznanju. Pitao se bi li s kim mogao podijeliti svoj san. Možda da od nje pokuša dobiti objašnjenje njegova značenja? Zasigurno ne! Ona bi odmahnula rukom na te gluposti i povela razgovor o nečem praktičnom, kao na primjer o kiseljenju krastavaca za zimnicu. No, jutros je onaj neobičan, blažen izraz lica pomalo ulijevao nade. Vidjet će, uostalom, kako je raspoložena. Danas ju još nije vidio budnu. Osvrne se unaokolo. Kokoši su tu, osim Snješke, najmlađe, lako uočljive po svom bijelom perju, ali pomalo skrovite i tajanstvene ćudi. Voljela se ponekad udaljiti od ostalih i čeprkati sama. Možda je smiješno reći da kokoš može biti individualka, ali ona je naginjala tomu. Gledao je posvuda no gdje god je tražio, nije ju mogao naći. To ga malo uzbudi i žustrije krene pregledavati žbunove i pogledavati iza stabala. Na svoje veliko čuđenje spazi je na grani jednog drva. Stajala je tamo gotovo nepomična, vjerojatno i sama uzbuđena svojom pozicijom. Nije mu bilo jasno kako je tamo dospjela. Mora da ju je natjeralo nešto: strah od nekog lutajućeg psa ili štogod drugo. Pljesne rukom da joj pomogne u odluci da se prizemlji i ona poleti uvis. Za trenutak čak pomisli da će dosegnuti nebo i nestati. Ipak, prizemlji se i vidljivo uzbuđena potrči ka kokošinjcu. I ostale same od sebe krenuše za njom. Sve mu je to bilo čudno. Mislio je da ih dobro poznaje, no ovo ga je doista iznenadilo. Zatvori za njima vratašca i krene u kuću. Sve je bilo kako je ostavio. Nije doručkovala. Zovnu je, no ona se ne odazove. Obuzet slutnjom krene k stubištu i zovnu je glasnije. Tišina se odazvala škripom parketa pod cipelama koje je zaboravio skinuti.

Copyright ©2001-2006

Predrag Daraboš. Sva prava pridržana. Impressum.

Zadnje ažuriranje ove stranice: 25.03.2006