GRAD U NEBU

Ono poslije

Napokon je bilo gotovo. Pupčana spona toliko se stanjila da me je u jednom trenutku prestala povezivati s tijelom. Bio je to klimaks nervne napetosti za sve, a za mene trenutak konačnog oslobođenja od ovog nesretnog tijela i onih parazita koji su mu sisali ono malo preostalog života. Sada sam bio lagan i čist. I posljednji trag boli nestao je, a nove neslućene mogućnosti ovladavanja prostora nagnale su me da zanemarim ovu lakrdiju ispod. Sve je bilo hinjeno i grubo u usporedbi s novim realitetom moga bivanja.

Provijavao sam prostorom lakoćom koja je samo izdaleka podsjećala na gipkost tijela dječaka. Zidovi i predmeti poput namještaja nisu više bili zapreka, jer sam lako prolazio kroz njih snagom svoje fokusirane volje. Bilo je tako jednostavno - samo htijenje koje je za onoga života uvijek bilo potrošeno na bezbrojne prohtjeve tijela.

Gledao sam beskrvnu plohu svoga negdašnjega lica; opor, gotovo prkosan izraz koji se kočio na usnama. Moje umiranje dokončalo se kao što je i počelo: u gluhom otporu i poricanju samilosti.

Premda iznuren upornim nasrtajima zanemarenog i posramljenog ega, koji se inkarnirao u moćnu i nezaustavljivu tumornu zvijer, svaki sam ostatak energije koristio da ga još više jačam samoprezirom i zluradošću koju sam nemilice dijelio s drugima. Tako otežana, moja je bol postajala sve nesnošljivija za bližnje. Gledao sam ih kako se svijaju i grče, razdirani mojom zlobom i svojim osjećajem krivnje, i pitao se, ponekad, nije li to surova naplata moga prava da ne budem sam.

Svi su odahnuli kada je puklo, premda nekima to nije bilo drago priznati.
Za ovu noć i dan, koliko ležim ovdje, izredalo se nešto rodbine i poznanika koji su nejednakom vještinom glumili ožalošćenost. Nekolicina je bdjela nada mnom. U tišini izmjenjivali su poglede, napose moj brat i moja žena. Začuvši zvukove nečijeg dolaska brat ustane i krene u predsoblje. Stigla su moja djeca, sin i kćer, koje su poslali k teti na selo da ih poštede mojih samrtnih muka. Kćer se stiskala uz tetu i plakala. Mislio sam da ću se raspući od žalosti. Htio sam ju utješiti, pomilovati kao nekad.... Brat pruži ruku sinu i zapita ga bi li se htio posljednji puta oprostiti od oca. On ništa ne odgovori, već sam krene u sobu. Približio se krevetu praćen pozornim pogledima. Promatrao je moje lice ne odajući emocije. Ipak, usplahirenim umom prelamali su se osjećaj žalosti i slutnje novih mogućnosti, sjećanje na negdašnje prisnosti i gađenje nad mrtvim tijelom. Zaboljelo me kada se okrenu i pođe k vratima. Htio sam mu reći da ga volim i da ga molim da bude hrabar i vikao sam, štoviše, hvatao sam ga za ruku i za kosu, ali on, potpuno neosjetljiv, izađe iz sobe. Tu ga je čekala sestra i oni se, nakon što se izljube s majkom, upute, zajedno s tetom, kući moga brata.

Na vratima se sretnu s našim obiteljskim liječnikom u pratnji mrtvozornika. Još jučer uvečer, čim sam napustio tijelo, on je došao na poziv brata. Izgleda da je baš dovršavao večeru, jer jezikom je još kupio ostatke hrane među zubima i povremeno cmakao usnama. Bio sam zapanjen dosegom svojih osjetila. Bazdio je na cigarete, a cijeli stan prožimao je onaj tipični, ustajali vonj, prethodnik smrti u odajama teških bolesnika.

Mrtvozornik rutinski napipa bilo, nadigne očni kapak, a potom kratko kimnu glavom liječniku. Obojica izađoše u pratnji moga brata, koji se u hodniku potpiše u zapisnik. Priliku za izlazak iskoriste i ostali, tako da u sobi ostane samo ona. Svi su mislili kako je prirodno i razumljivo da žena bude posljednja koja će ostati bdjeti nad mrtvim mužem. I ona je smatrala da joj je to dužnost, jedna od posljednjih i ponajmanje teških u dugom i mučnom nizu.

Sjedila je i gledala u pod, dižući glavu tek kada bi zapucketao stijenj ili se začuo neki vanjski šum. Bila je mirna i staložena, kao što je i uvijek bila nakon dobro obavljena posla. Sve je podnijela dostojanstveno: i moju bol, i moju pakost, i dodatne napore u liječenju i njezi, i održavanje obitelji... Na koncu, ona me je voljela, barem onih prvih godina braka, dok je još bila svježa i puna planova, a ja još podnošljiv.

Bila je požrtvovna poput neke svetice. Očito sam joj bio karmički zadatak koji je morala odraditi. Osjećao sam ju mirnom i pročišćenom, zapravo vrlo bliskom u ovom stanju u kojem sam bio. Šteta da me je tek smrt zbližila s njom. Gotovo sve u životu bila je prava gadost. Djeca su bila jedina spona i rijetka mogućnost razmjene. I objekti ljubavi, mislio sam, prijeki da nekako proživim ovaj šugavi život. Bio sam dovoljno okrutan prema sebi da radim tvrde i besmislene emocionalne pokore. Živio sam kao asket koji ne zna Boga. Njoj je to bilo neprihvatljivo i našla je drugu, skrivenu vezu koju sam otkrio. Nisam tražio rastavu, već sam ju mrcvario, ne shvaćajući da prezir kojim ju ranjavam stvara otrov od kojeg sam umirem. Opterećena kompleksom krivnje, kojim sam vješto manipulirao i tlačio ju, ona se predavala mojem bolesnom tijelu i hirovitom umu. Kada se tumor razgranao suptilno sam joj imputirao zaslugu u tome i ona je, prihvativši to, postala poslušna sluškinja.

Sada, kada je gospodar bio mrtav, mogla je misliti o slobodi koja ju čeka.
Da, oboje smo bili oslobođeni jedno drugoga. Bilo mi je žao što sam bio takav. Slutio sam da ću zato još ispaštati. Jedino što sam mogao bilo je da pomalo zaranjam u njezinu auru i pokušam joj prenijeti svoju zahvalnost i svoj oprost.

Možda ju to i dodatno uspokoji jer zamalo zadrijema. Prenu se i brzo prekriži, otjeravši zaostalu zlomisao iz uma. Ustane, pogasi svijeće i tiho otvori vrata. Stan je, napokon, bio prazan i ona krene u našu sobu na počinak. Meni ne preostade nego da dosadu noćnog mrtvila utjelovljenih prikratim dodatno istražujući domene nove, privremene egzistencije.

Njih sam još sinoć zamijetio. Pri danjem svjetlu mogao sam ih nazrijevati, no sada u mraku mogao sam jasnije vidjeti ružna, gotovo ogavna bića koja su se poput lešinara vrzmala oko moga trupla. Jurnem prema njima i rastjeram ih, no nisam ih odviše prestrašio. Izgledalo je da im godi svježa emanacija leša, a po njihovim pohlepnim pogledima mogao sam shvatiti da će im, uskoro, raspadnuti ostaci moga suptilnog tijela poslužiti kao hrana. Zgađen, uzvinuo sam se iznad krovova i stao uživati u prekrasnoj panorami usnuloga grada. Opet sam malo krenuo u obilazak crkvenih tornjeva, gdje sam naišao na ista sažalna lica njihovih krilatih čuvara. Prostorom su tumarale raznolike kreature i vrebale da se uvuku u snove grešnih spavača. Prizemljem su bauljale utvarne spodobe podzemnih staništa u noćnom lovu na intoksicirane žrtve. Sreo sam i nekoliko zabrinutih duša koje su, poput mene, skoro izgubile tijelo. Neke od njih, u popriličnoj zabuni, muvale su se naokolo, a druge, već poluraspadnutih obličja, mrzovoljno su nešto čekale. Nitko nije bio raspoložen za komunikaciju. Svatko je bio obuzet tragikom svoje sudbine.

Posjetio sam i neka mjesta koja su mi ostala u dragoj uspomeni: šetalište, omiljena klupa, slastičarnica gdje ne izdržah da, onako usput, ne liznem pokoji kolač. Osvježen i ponešto pustopašan, prenerazio sam jednog usnulog vratara naglim otvaranjem odškrinutih vrata. Vrijeme je tako brzo prošlo i s prvim zrakama sunca scena se poprilično raščistila, a utjelovljeni stadoše migoljiti iz svojih nastambi gonjeni svojim nagonima i dužnostima. Odlučih se povući u svoj stan. Osjetio sam da sam ponešto sporiji u gibanju, što je bila posljedica laganog raspada eteričnog dvojnika, tako da sam se lagano zapuhao popevši se na najgornji kat. Žena je bila budna; zvonio je telefon. Bio je to brat koji se raspitivao o njezinom stanju. Dobar je bio taj moj brat. Dobro se s njom razumio, mnogo bolje od mene. Možda će se i zbližiti; njegov je brak bio u krizi. Bio je od velike pomoći pri svim onim neugodnim formalnostima koje slijede obitelj pokojnika. Spretan i pametan kakav je bio sredio je sprovod već za danas. Znao sam da su odbrojavali sate moga života. Na svoje inzistiranje pušten sam iz bolnice u beznadnom stanju. Liječnik i brat sve su predvidjeli. Još za života, premda u bunilu, čuo sam ih kako razgovaraju, budući da sam u nekoliko navrata već napuštao tijelo. Pripremili su lijes, obiteljska grobnica bila je spremna, a gomila beznačajnih sitnica u protokolu unaprijed je sređena. Jedino glazbu nisu naručili, opet na moj zahtjev, jer mi se taj običaj oduvijek gadio. A imali su i dodatnih razloga da požure: moje tijelo, dugo iscrpljivano i iznureno neravnopravnom borbom sa zloćudnim demonom, ubrzano se raspadalo. Oštar i neugodan vonj već je prožimao sobu kada su stigle neke žene s lavorima i supruga s crnim, mrtvačkim odijelom. Znao sam da neću moći podnijeti pogled na svoje beskrvno, golo tijelo i njihove ruke kako ga trljaju. Stoga sam uzmaknuo u svoju sobu i šćućurio se u kutku pored pisaćeg stola. Tu je bilo mnoštvo pobacanih stvari; izgleda da je soba, u međuvremenu, postala spremište. Sve je bilo u neredu i samo su knjige ostale poredane onako kao sam i ja poslagao. Loše sam se osjećao u tom kaosu i prvi put od smrti osjetih tjeskobu osobe bez utočišta. Ponadah se da ovo međustanje neće potrajati, premda sam bio sve uvjereniji da me ne očekuje baš neka sjajna budućnost. Kružio sam sobom, iščitavao ponovno stare naslove i prisjećao se sadržaja nekih knjiga. Sve više me je obuzimala nervoza zbog raspadanja. Stanom su se opet vrzmale one hijene.

U predsoblju, je žena opet potpisivala neke papire. Došli su momci s nosiljkom, a napolju je već čekala crna limuzina. Rutinski su prebacili tijelo kao kad mesari istovaruju meso iz hladnjače. Supruga zajeca. Nekoliko starijih susjeda šutke je virilo iza svojih vratiju. Isplazio sam im jezik dok sam silazio s omanjom svitom. Gurnu me u auto i krenu. Slijedio sam ih kovitlajući se vrtložnim prostorom koji je stvarao jureći auto. Kada smo stigli do grobljanske mrtvačnice, zamijetih gomilu duhova u svojevrsnom odboru za doček. Dobar dio njih ravnodušno je pratio moj dolazak, dok su neki, ispunjeni bezrazložnom mržnjom, postali agresivni te me stanu spopadati i šikanirati prolamajući se kroz moje raspadajuće tijelo uz histerični vrisak. Nagnan u bijeg, nisam odahnuo sve dok ne prijeđoh ogradu groblja. Prestravljen ovakvim razvojem, šunjao sam se unaokolo čekajući vrijeme svoga sprovoda. Da prikratim vrijeme, uspeo sam se na obližnji jablan i odatle promatrao grad i prilaznu cestu groblju. Ne znam hoću li biti te sreće ponovno se roditi u ovom gradu koji volim i koji mi je za vrijeme dugih i samotnih šetnji tako često pružao počinak u svojim skrovitim kucima, tješeći me patinom svojih davno zaraslih rana. Možda sam malo patetičan, ovdje na vrhu jablana, očekujući vlastiti sprovod, dok se grad, zapravo cijeli moj prošli život, prostirao u svojoj nagoj i surovoj istini. Nešto me zapeče u predjelu gdje je nekad bilo srce; bol rastanka, strah od neznanog...? Sunce je već dobrano prošlo svoj zenit, kada mi prizor nadolazeće svite inicira novi val tjeskobe. Krenuo sam prema mrtvačnici, ovaj put neuznemiren od napasnika. Gledao sam kako razmjenjuju hladne poljupce i formalne izraze sućuti. Brat je stajao uz suprugu, a pored je njegova supruga nezainteresirano promatrala naokolo. Sin i kćerka stajali su malo po strani i strpljivo podnosili žaljenja. Osim uže rodbine, došlo je samo nekoliko poznanika. Nikada nisam bio posebno druželjubiv; par poslovnih prijatelja i par kolega s posla bilo je sve što sam imao. Moj najbolji, možda i jedini prijatelj, umro je prije mene.

Kada su se svi okupili, jedan od mojih poslodavaca pristupi mikrofonu i stane opisivati moje dobre karakterne osobine, samoprijegoran rad (to je tri puta ponovio zajedno s "dobrobit tvrtke") i tešku bolest s kojom sam se dostojanstveno nosio. Pretpostavljao sam da je ideja da taj tupan govori bila bratova, no nisam imao što zamjeriti: moj je život bio jedna velika ispraznost i stoga je prirodno da sam tako i ispraćen iz njega.

Pri kraju govora primijetio sam par nakaradnih kreatura kako imitiraju govornika gestikulacijom i mimikom. Nekolicina drugih prenemagala se tobože jecajući, shrvani teškom boli.

Svima je laknulo kada je ovaj napokon izgovorio posljednju. Lijes na kolicima krenu ka krajnjem odredištu. Povorka ga je slijedila u tišini; čula se samo škripa šljunka pod petama i jecaji moje stare tete. Žena je bila mirna: gotovo da je zračila unutarnjim mirom. Bila je lijepa, onako gorda i pročišćena patnjom. Opet me uhvati žal i osjećaj krivnje i htio sam to izraziti, ali uzalud...Mala je tiho plakala, a sin je, stisnutih usana, uglavnom gledao u zemlju. Oni u zadnjim redovima procesije došaptavali su se i ponekad prigušeno smijuckali.

Grob je čekao otvoren. Četvorica prihvate lijes i stanu ga spuštati. Nije bilo svećenika da malo posveti lijes i zemlju; bi mi žao što sam ga odbio, jer se možda u njegovoj prisutnosti oni lakrdijaši ne bi toliko glupirali. Groteskno su podražavali kretnje nosača i skakali rubom grobnice gurajući jedan drugoga unutra, u hinjenom užasavanju. Bila mi je muka od ove farse. Nakon što je svatko ubacio grumen zemlje u raku, nosači zatvore grobnicu. Tetka opet zajeca, kćerka glasno zaplače, a supruga se dohvati maramice da obriše suze. Brat joj priđe i uhvati ju pod ruku, a njegova žena spusti ruku na rame moje kćerke i stane joj nešto šaptati.

Svi krenu prema izlazu, a mene obuzme hladna i bolna strepnja. Nisam više ni mogao, niti trebao biti s njima. Grobnica, zasuta vijencima i cvijećem, nije bila nimalo privlačno stanište. Naokolo su provijavali bestjelesni samotnici i grupice agresivnih od kojih sam se morao skrivati. Skutrio sam se pri rubu groba, ispod čempresa, nevoljan da se igdje prolamam. Polako se spuštao mrak. U nedostatku drugih sadržaja pozornost mi spontano privuče plamen jedne od svijeća što je još gorjela. Zagledan, nakon nekog vremena opazim kako vršak plamena tvori jednu blistavu zraku usmjerenu k nebu. Kako sam ju više fiksirao, tako se ona više širila i, privučen, uđoh u nju. Osjetih divnu, oslabađajuću toplinu. U samo jednom trenutku otpustio sam svoje eterično tijelo, koje, onako u raspadu,poprimi sablasno obličje. Krenuo sam, nošen toplim uzgonom uvis, dok su grobljanski lešinari razvlačili i dokrajčivali moga dvojnika. Lagano sam se uspinjao, sve dok ne dospjeh u međuprostor oslobođen djelovanja grubih elemenata. Tu sam, kao u nekom stacionaru, mogao mirno razmišljati i čekati svoj poziv.

Copyright ©2001-2006

Predrag Daraboš. Sva prava pridržana. Impressum.

Zadnje ažuriranje ove stranice: 25.03.2006