GRAD U NEBU

Još jedan miran dan

I ovo jutro nastupilo je s pritiskom u nosu i zujanjem koje kao da je uzgibalo žarulju što je visjela, traljavo ovješena na stropu. Čekao je da se slika smiri, da prestane to glupo drhturenje. Zgleda se zdesna, pa kad je ne nađe, okrene se nalijevo. Boca je ležala izvan rukohvata i on opsuje jednu sočnu ustašku. Pridigne se na bok i žestoko se podrigne.

"To je ono pravo!" progunđa poluzadovoljno. Znao bi i bolje, ali jučer nije uspjela nijedna dobra serija.

"Čisti gubitak vremena! Čemu služi ovaj život?" mišljaše dok se dizao s ležaja koji davno ne vidje brižne ruke. Prihvati bocu u kojoj je bilo žestine tek za jedan bijedan gutljaj.

"No, za dobro jutro!" ne baš oduševljeno si nazdravi. S praznom bocom otetura
do kuhinje gdje na stolu spazi poklopljeni lonac i poruku.

Molim te operi se, obrij se i ošišaj! Donesi mi hlače da ih operem! Ne mogu ih skinuti s tebe dok spavaš!
Mama

U loncu je bilo varivo od graha i pola kobasice. Sa strane kruh smotan u salvetu. Uvijek isto, samo umjesto graha kelj ili bog zna što ne. Često bi jeo bez da raspoznaje
sadržaje, a bogme znao bi se lonac i upljesniviti kada bi danima stajao na stolu, a da ga on ni ne dotakne. Bocu ostavi na stolu i produži do slivnika. Tu se podboči i zagleda u musavo ogledalo. Kezio je zube i mrštio se, dok mu je raščupana kosa padala preko očiju. Za trenutak se zagleda u krvlju prožiljene bjeloočnice, a onda zareži na opaku grimasu koja ga je vrebala nasuprot. Usekne se i ispljune poveću sluz, a onda oblije lice s par odlučnih dohvata vode. Strese se ne mogavši naći nikakav ručnik ili krpu, pa čelo obriše rukavom. Vrati se do stola i ponovno podigne poklopac. Spusti ga i uštipne komadić kruha koji gurne u usta. Nije baš imao teka ovako rano premda bogami, sunce je već davno izašlo, i evo, ljudi su na ulici, život buja. Proguta ovaj zalogaj i opet otkine komadić te ga gurne u lonac. Pronađe i djeliće kobasice te gurne sve to u usta, dok mu nešto variva zađe u rukav. Opsuje i otrese tekućinu nervoznim pokretom ruke. Obrisa dlan o hlače i stane švrljati po džepovima, po navici tražeći kutiju s cigaretama. Kao i obično, potraga je bila bezuspješna i to ga učini nervoznim. Nikoga nije mogao okriviti za to osim Boga i sudbinu. No, znao je on to riješiti. Kod vrata pronađe svoje teške zimske cipele, navuče ih stenjući i nekako traljavo zaveže. Još mu se malo vrtjelo, a u želucu mu je bilo jabučno. Izađe i zalupi vrata. Nije se nikada trudio zaključavati ih. Siđe niz uzane stube, kroz vazda mračan hodnik do izlaznih vrata. Svježina jutra već je uzmicala pred toplinom podneva. Samo je lagani povjetarac ulijevao nadu u srazu sa skorom navalom zapare. Stupi na pločnik i stane promatrati prolaznike: uglavnom tete koje se vraćaju s tržnice, pa onda klinci, umirovljenici... Onda ugleda mladca koji je nekamo žurio. Digne svoju ručetinu i pogleda ga iskosa.

"Hej, stari, može jedna cigareta?!"

Učini mu se da ga je već ranije žicao, pa mu se zato obratio familijarnim tonom. Ovaj malo ustukne. Prepoznavao je taj efekt svoga nenadanog pojavljivanja - strah i nelagoda pomiješani s prijezirom ili, rjeđe, sa sažaljenjem. Dečko izvadi kutiju i naivno mu je pruži. On dohvati dvije i namigne mu fakinski.

"Da te ne moram opet sutra..." ležerno mu dobaci, zadovoljan lovinom. Momak odmah zabrza, ni ne pomišljajući da mu ponudi vatru. No, to ni nije bilo potrebno jer imao je svoj upaljač koji je našao još zimus u čekaonici, dok se grijao. Snažno uvuče prvi jutarnji dim i osjeti onu istu laganu omamu koja mu umiri napetost u prsima i glavi, i od koje se svijet opet učini pomalo lijep, a život donekle vrijedan. Sjedne na obližnju klupu i prepusti se toplim zrakama. Sunce je na nebu, trava na zemlji, vjetar u zraku... Klinci igraju košarku. Sve je tako jednostavno. Dan je dobro počeo. Koliko je puta zabijao iz ovih pozicija? Bio je odličan u prolazima pod košem, stabilan u šutu, jak u skoku. Sjeti se one čuvene partije protiv Enaca, kada je pola gimnazije došlo navijati. Igrali su za velik novac i, još važnije, za prestiž. Bio je to dramatičan maraton. Umjesto do 21, igrali su produžetke sve do 29, na dva razlike.
Imao ga je u šakama, meč lopta i promašaj... Bio je izgubljen, a onda čudesna blokada. Zadnji poen, u transu, zabio je na ulaz lijevim horokom. Jednostavno, ostao je u zraku, a lopta je dva puta okružila obruč prije nego što je ušla. Poslije je letio na rukama navijača i na terasi rulju zalijevao pivom.

Snažno uvuče posljednji dim i ispuhne ga k nebu. Bio je to čin zahvalnosti, ritual koji nikad nije propuštao. Provjeri je li ona druga cigareta dobro smještena u džepu košulje. Bojao se da se ne slomi i razmrvi. Digne se s klupe i krene prema gradu svojim sporim i teškim korakom. I ovakav, ne baš u najsjajnijoj formi, još je bio viši i robusniji od ogromne većine ljudi. Neki su ga zaobilazili, a neka poznata lica pravila su se da ga ne vide. Možda je izgledao smeteno, pa čak i neuračunljivo, no primijetio bi on svakoga, prepoznavao i davno viđene ljude i, nekim vraškim čudom, sjećao se njihovih imena ili nadimaka premda ga je, za ostale funkcije, memorija slabo služila.

Zastane za trenutak kod izloga sportske opreme. Volio bi imati par dobrih tenisica, ali nikako da skupi novac. Sjena njegove tjelesine zauzimala je polovicu površine stakla.
Kuštravi i masni pramenovi padali su mu po zaraslom licu, a razdraljena košulja i podvrnute, prljave traperice podsjete ga na maminu poruku. Nekada je bio šminker.
S njom bi se znao taksijem zaputiti u Graz ili Trst po odjeću i cipele. Imao je novaca i sljedbenika. Imao je i nju, svoju veliku ljubav i svoje prokletstvo.

Grlo mu je bilo suho i nešto ga opet zažari u trbuhu.

"Vrijeme je za pivce za živce!" konstantira i krene prema centru, motreći pozorno koga mu je danas sudbina namijenila. Ovo doba dana je povoljno za poslovne susrete, a sam grad bio je dovoljno malen da sretneš nekog poznatog i dovoljno velik da to ne bude uvijek isti. A moguća su i iznenađenja. I eto, stiže.

"Miki, imaš tri kune?!"

U ona vremena malca je bezbroj puta častio. Zato mu je u glasu bilo više autoriteta nego molbe.

"Stoti put! Dokle još...?!" uzbuni se prdavac i hitro ga zaobiđe.

Nije vjerovao da će se to dogoditi, jer izgledalo je da sudbina želi da se te tri kune premjeste u njegov džep. Stajao je gledajući kako odmiče, pogleda fiksiranog u njegova leđa. A onda, snajperskom točnošću, izvrši odstrel.

"Miki, ti si obična pizda!"

Njegova prostrijeljena karikatura, lica bolno-gnjevna, zakratko se obrne, a onda nestane za uglom. Stavična, ali pravedna kazna! Sljedeći put dat će pet kuna ili će biti
moralna ruševina, ruglo ovoga grada, strašilo svijeta, truplo za lešinare! Bijednik bez muda, bez karaktera! Šteta! A činilo se da je dan lijepo počeo. No, puno je još dana, ima još veselja, onih sitnih radosti kada krv zatopli kroz usta i kada u maglici oko glave zvijezde zuje nebom, a mjeseca nigdje nema. Na toploj zemlji, u mirisnu polju, bez razuma, bez boli, bez uspomena...

Sporo se klatio trgom i pokrajnim ulicama, dok su mu usta postajala sve suša.
Potrebno je odmah nešto učiniti, inače bi moglo biti nevolje. Pričuvna varijanta?
Pa da! Tajni džoker! Baš je ovdje! I pravi je čas! Narogušen je i žedan. Pravo raspoloženje za onog strašljivca. Provjeri još jednom natpis, da kojim slučajem ne
pogriješi. Bio je to zlatar, Albanac, kojega je odnekud znao. Možda je baš od njega kupio prsten za nju. U svakom slučaju, ovaj ga nikad nije odbio. Lagano otvori vrata.
Nije bilo nikoga. Zvonce na vratima dozva vlasnika, koji se malo trgne kada ga ugleda. Šutio je dok je polako prilazio. Time je dobivao na jačini efekta. Trik je naučio iz filmova - funkcionira i u stvarnosti. Lagano tresne šakom o pult.

"Trebam pet kuna!"

Ovaj odmah izvadi kovanicu, kao da ga je čekao. Dobar momak. Što ne bi ubrao i cigaretu.

"Nemam! Ne pušim!"

Mora da je zaboravio. Vjerojatno ga je i prije tako žicao, a ovaj se uvijek tako ispričavao. Dobri su ti Albanci, kulturan narod.

"OK! Onda propuši!"

Zlatar nabaci kiseli osmijeh. Htio je reći nešto duhovito, da razbije nelagodu.

"Ne smijem! Ne da mi žena!"

"Kakva glupost", pomisli izlazeći. "Toga nema u njih. Muškarac je glavni, a žena ne smije iz kuće bez odobrenja. One su vjerne, ne kao ona drolja..."

"No, to je već nešto!" čestita si i krene prema obližnjoj trgovini. Tu zamoli prodavačicu da mu otvori dvije boce piva. Znala ga je, bio je redovit kupac koji je uvijek ostajao dužan deset lipa, koliko mu je i ovaj put nedostajalo. Trgne dobar gutljaj, a onda ode van i sjedne na žlijeb ispred izloga. Tu je na miru i polako mogao tažiti dugu žeđ, uživajući u dugim, gorkim gutljajima.
"Samo te dvije stvari su dovoljne", pomisli paleći cigaretu desnom, dok je lijevi dlan hladila boca. Stubovi zadovoljstva. Pjena i dim. Ništa od krvi i mesa. To mu se ogadilo. A bio je nekada, bio je moćan. Jak, naočit, pun novaca koje je dobivao transakcijama. Tako je on nazivao povjerljivo ulaganje u raznu robu zanimljiva podrijetla. Cure su mu se nudile, a on ih je uzimao i odbacivao čim bi našao bolju.
Voljele su njegove snažne ruke, njegovu darežljivost, njegovu izdržljivost. Kada je davao, davao je sve. I zato je tražio ono što nijedna nije imala. Nijedna osim nje. Ona je imala sve. I to je bilo to. Kraj priče. Početak epopeje. Luda ljubav. Zakačio se. Preoteo ju onom sirovini Mati i prigrlio kao nijednu do tada.

Komadi su prolazili, no on ih je gledao kroz dim svoje cigarete kao nestvarne utvare što promiču ulicom u potrazi za objektom posjedovanja.

"Tijelo, tijelo, a gdje im je duša?" pitao je, jer on je lokalni samozatajni Sokrat.
Razumio je pojave oko sebe, kužio je ljude i njihovu pohlepu, rugao im se zbog njihova straha od boli pred kojim su tako panično bježali trkom za užicima. Prošao je on to sve, u najtežoj školi, školi života.

"Rožica si bila, rožica već ne buš!" zapjeva gospođi koja ga je u prolazu počastila jednim skanjujućim pogledom.

"Sigurno neka od maminih poznanica!" zaključi mudro s obzirom na njezinu dob i količinu užasavanja koje je iskazala. Rijetko je bio tako glasan, no danas je tako lijep dan, i pivo tako prija, i cigareta je "Camel", vidi vraga, i taj refren je tako moćan i istinit. Bio je dobro raspoložen i što sad, kakve to veze ima s ovim policajcem koji se
tu stvorio, nedozvan i nepotreban?

" Pjevaš ti, pjevaš!" obrati mu se ovaj podrugljivo. On ga sam odmjeri hladno, pravo u oči. Nije ništa uzvraćao. Znao je da će ga to najviše boljeti. Tipčina. Sitnež.
Znao je on kako treba s njima. Prošao je tešku kalvariju Lepoglave. Tukli su i tukli...
A on bi im stvarao nove i nove nevolje. Uzvraćao, vrijeđao, prkosio... Trebao je dobiti
dvadeset godina strogog. Zbog nje. Otac je našao super odvjetnika. Prodao je imanje i auto da ga plati. Čak i svoju zbirku rijetkih maraka. Našao je i neke veze pri vrhu. Politička linija. Borili su se za njega kao lavovi za mladunca, jer su vjerovali da je bio izigran i prevaren. I kada je dobio skromnih šest godina, deset uvjetno, znao je da je to sranje, da je trebao biti strijeljan, obješen, giljotiniran ili barem otrovan, jer poznavao je svoju dušu, svoj okrutni ego, svoju posesivnost...I zato je vabio patnju, tražio oprost kroz nju i oni su mu je davali u beskrajnim serijama udaraca, kada se svijao po kamenom podu i pribijen za rešetke gledao užasnuta lica drugih zatvorenika i hladne, zvjerske oči čuvara. Slušao bi njihove psovke i kletve, fijuk palica koje nije osjećao, njihovo teško disanje, sve bez jauka i jecaja. Htjeli su ga slomiti - da cvili i plazi, da ih moli za milost, da postane mek i dobar. Ali on je šutio i oni su, bijesni, nastavljali sve do iznemoglosti. A kada bi popadali od umora, on bi im pokazao prst ili opsovao oca pedera da iznova, još žešće razjari, njihovu životinju, onu istu koju je i sam hranio toliko godina u kavezu svoga srca.
U mraku samice tražio je svjetlo iskupljenja, u znoju teškog rada olakšanje savjesti.

Nagne bocu i povuče do kraja. Ustane i krene vratiti bocu, ne obazirući se na uniformiranog. Sve je to igrarija, maskerada. Što se ovaj tu pravi sa svojom odgojnom palicom, je li on tako važan čimbenik kozmičkog poretka? I ove babice što šnjofaju oko salama, i oni zidarski pomoćnici snažnih zubiju, spremni rastrgati svaku mesurdu, i te pičkice što misle da su ukras svijeta, i da za uglom tek što nije naišao on, onaj pravi. Izbaci onaj hmeljasti ispljuvak iz usta i nabije čep na drugoj boci koju ponese sa sobom.

"Deja vu, deja vu!" rekne jednoj curici koja se prepala mistera grada, petnaest ravnih godina je prošlo odonda. Nije nikada bio grub prema njima, no sada mu je to nekako ispalo. Ima on svoju istinu, pouzdanu i utemeljenu na neporecivu iskustvu.
Ima on bol pohranjenu u srži kostiju i optočju vena, veliko znanje svijeta, mudrost svemira i pranačela.

"Život je jeben, i to ti je to!" zaključi svojom nekad slavnom uzrečicom.

"No, utjehe nema u vodi!" razveseli se svomu gimnazijskom pedigreu i nagne malo iz boce, na putu do svoje ljetne rezidencije, pokraj Medicinske škole - škole malih svetica, pa kraj uršulinske crkve i samostana velikih svetica, a sve to uz usputno čupanje korova duhanskog iz džepa jednog tipa koji je grlio curu i nikako mu nije mogao odbiti. Poznavao je to raspoloženje darežljivosti i podavanja, kada je srce rastopljeno na njezinim grudima, a oči crvene od dodira vrelih usana. Bila je dio njegovog tijela, disala istim ritmom i jecala svakim njegovim ubodom u meko tkivo.
Znala je plakati na njegovim prsima, a on bi je ljubio i šaputao slatke riječi. Bila je njegova, apsolutno, u cijelosti posvećena u kult njegove muževnosti. On je bio kralj, a ona kraljica. Imala je sve, a on je imao nju. Volio je snažno, skoro divljački. Svojim moćnim osjetilima slutio je opasnosti i efikasno ih uklanjao. Sredstva nije birao. Padala su krvava lica, tonula su umlaćena tijela. Ona je bila jedina i dostojna svih žrtava. Dolazio bi ispod njezina prozora na petom katu i urlao u četiri ujutro:

"Keti, volim te!"

A ona bi palila svjetlo, žmirkala iza stakala i slala mu zadnji poljubac prije još jednog svanuća u koje je ulazio sav naelektriziran, drhtav od silne energije koju mu je dala, spreman pokoriti cijeli svijet i baciti ga pred njezina stopala, zajedno sa svojom glavom. Ona je cvala poput raskošne ruže, dok bi on, u omami eteričnih isparenja,
vrebao neoprezne pohotnike koji bi se usuđivali dublje udisati taj parfumarij. Nedodirljiva princeza ljepote pripadala je svijetu samo u herbariju potisnutih želja.
Ona je pripadala samo njemu, smjernom vrtlaru, znalcu svih gnojiva i humusa, žustrom tamanitelju svih uši i štetočina.

Tako je barem on mislio. A ona je, iznad njegove glave, na pedalj bliže nebu, promatrala svijet koji joj se divio. I čeznula za svojom izgubljenom dušom koju je on zaključao u neprobojni kavez, isti u koji je smjestio utvaru zvanu "ja". Osjećao je te njezine izgubljene poglede, te uzdahe tuge usred vatrometa strasti, škrtost za blagdana obilja, onu sjetu u tišini šetnji i tugu u uvijek istom smijehu. Čim je više nestajala, on je upirao jače, ne znajući kako je i sam talac vlastitoga mraka. Počeo je sumnjati, isprva u nju, potom u sebe. Ali buka svijeta i vriskanje uma nisu dopuštali potankosti samouvida. Uznemiren um stao je uhoditi njezine poglede, pratiti njezine kretnje, ispitivati kakvoću poljubaca, toplinu zagrljaja. Mreža se polako plela i pauk ega spretno je postavio zamku bezglavoj mušici. Jedne od sve češćih slobodnih večeri spazio je njezinu formu obgrljenu rukama onog istog kretena Mate, izroda ljudskog, dok joj je mjesio guzu i slinio je svojom vrelom gubicom.

Ona utamničena zvijer zaurla i cijela džungla materijalnog svijeta postade užasnuta slutnjom odmazde. Put kojim se vraćao bio je tunel pun stravičnih maski i kreatura koja su mu se cerekala. Noć je zijevala tisućama razjapljenih čeljusti, plamtjela kroz vatrena grotla na kojima se pekao i umirao u najgorim mukama.

Ujutro se našao mrtav; tijelo se gibalo samo, vođeno nekim nejasnim instinktima.
Dan je prošao u bauljanju iz jedne u drugu sobu i beskrajnom buljenju kroz prozor.
Ništa nije vidio, ništa znao. Svijet je bio prazan, vrijeme tupo, a duša očajna.

Našao ju je uvečer u kafiću, u dogovoreno vrijeme. Bila je vedra, neuznemirena, lijepa, čak i ljepša nego obično. Koliko god je nastojao pronaći one tamne mrlje krivnje, nikako nije uspijevao i to ga je sve više dražilo. Osjetila je tu nervozu i bila je još koketnija i zabavnija, privlačna do ludila. Nastojao je biti ležeran, no svaka njegova riječ nosila je prikrivenu prijeteću težinu. Njezina vedrina i šarm nosili su cijelo društvo, no ovaj put bez njegove potpore. Smučilo mu se to prenemaganje i gluma. U jednom trenutku, kada su se svi glupavo hihotali, uhvati ju ispod ruke i izvede iz kafića. Dok su išli prema parkiralištu, ružno je pričao o ljudima koje je do maločas zabavljala. Ona je šutjela. Naglo ju pogleda pravo u oči. Iz njih sijevne blijesak straha. Kao da je shvatila. Silovito jurne autom, uz škripu guma i trubljenje
zatečenih vozača. Smijao se svojoj ludosti, a ona je samo gledala. Pričao joj je kako je jednom pretukao nekog tipa jer ga je ovaj prevario u poslu. Opisao ga je tako da je ona mogla pomisliti da je riječ o onom njezinom kretenu. Shvatila je da zna. Pokušala
ga je smiriti. Stavila mu je ruku oko vrata, no on joj se u zavoju izmakne. Pred stanom izađu.

Ova scena je tisuću puta opetovana mora. Proživljavao ju je iznova iz svih pozicija i perspektiva: iz ptičje i žablje, s krivično-pravne, psihijatrijske, humanističke, šekspirske, ljubavničke....

"Večeras ima dobar film na televiziji!"

"Koji?" upita ona pomalo ohrabrena.

"Pogodi!" uzvrati vodeći ju u mrak hodnika.

Nije palio svjetlo. Zastane kraj rukohvata.

"No, koji?" zapita još jednom glasom koji je poprimao sve mutniju frekvenciju.

Čvrsto ju je držao za ruku. Osjeti kako drhti.

"Pa valjda neki ljubavni", uzvrati ipak pribrano, vještica jedna!

"Nije baš! Kriminalistički!" obrecnu se zlurado.

"Pa dobro! I tu ima ljubavi! Barem malo!" branila se.

Stisne ju još jače i zagleda joj se čvrsto u oči.

"Što ti je danas?!" ne izdrži ona.

"Jučer je bio ljubavni! Danas je kriminalistički! Jesi li ga gledala!? Baš je bio super!"

Gledala ga je poput uhvaćene zvijerke, spremna na borbu i na bijeg istodobno. Nadnese se nad nju, skoro joj dodirujući tijelo.

"Jesi li gledala, ha?!"

"Nisam! Što si takav?"

Njezin je otpor slabio. Tražila je milost za svoj grijeh, a to još jače pobudi gnjev što je do sada tavorio u nekoj od mračnih rupetina srca.

"Pa što si onda radila uvečer?" upita glasom koji više nije bio njegov. Bio je to probuđeni monstrum, koji se uzvinuo s dna taloga i pljunuo svoj otrov u oči žrtve.

"Ma ništa, čovječe! Šetala sam se s Dudom! Pusti me!"

Kao da mu je ledena strijela probila srce. Ostao je bez daha i mrak ga je obujmio uz zujanje od kojeg mu je pucala glava. Odlazio je i pritom promatrao njezino užasnuto lice, onaj posljednji blijesak u očima, nakon čega zavlada tama. Klonule ruke bile su poprskane toplom krvlju, koja je šiktala iz njezina srca, iz kojeg je stršila drška bodeža.

"Kurvo!"

To je bilo posljednje što je rekao. Danima nije izustio ni riječi. Nije vidio nikoga. Ništa nije osjećao. Ostao je sam u praznini. Odbijao je hranu. Pio je samo bezalkoholno pivo koje su mu davali. Gorko pivo. I dim cigareta. Kada je smio.
Pjena i dim. Prokletstvo života. Jer što je život do gorčina i praznina, oštra bol zatomljena pjenom zaborava.

Na svojoj klupi ispod kule Staroga grada, u domicilu svojih lijenih poslijepodneva, pod dobrim, toplim, Božjim suncem, s duhanom među usnama i još hladnom, skoro punom bocom piva... Sve je slutilo na još jedan fin, miran dan u kojem će sjećanja, dodatno umrtvljena ljetnom fjakom, biti krotka i blaga. Ovdje, u počivalištu vjekova,
u zoni drevne tišine koju katkad oskvrnu samo dosadne muhe privučene sladom, život je protjecao ravnomjernim tijekom i on je mogao sjediti dugo i nepomično, poput bilo kojeg cvijeta, žbuna ili stabla.

Copyright ©2001-2006

Predrag Daraboš. Sva prava pridržana. Impressum.

Zadnje ažuriranje ove stranice: 25.03.2006