bramana.org - književnost - Grad u Nebu - Čar vatre, žar lomače

GRAD U NEBU

	Novi radovi

	"Strategija Pitona"

	"Urbs Dei"

	"Grad u Nebu"

	"Ljubav je Igra na Žici"

	"Paunovo Perje"

	Impresije

Čar vatre, žar lomače

Gledao je kako se ruka nevoljko spušta na slušalicu. Zvonjava je dražila prijetnjom - slutnja je opominjala, um čeznuo za mirom, uzalud.

"Ja sam!" izronila je prigušenim, senzualnim šaptom koji je nekada bio dovoljan
da u njemu uspali mužjačku jarost. Glas je donio toplinu puti i onu mačju meškoljavost garava tijela iz čijih se otvora ispuhivahu dimovi neugasive vatre.
Njezine mahnite ruke stezale bi ga u zanosu, a krikovi prezadovoljenja slavili ga u euforičkoj epifaniji, iznad njezina tijela što je umiralo u sladostrasti. Posljednjim grčevitim naporima čupala bi mu kosu i noktima urezivala stigmate svoje predanosti.
Mrtva i blažena ležala bi na žrtvenom odru, sklopljenih očiju, raskošna svetica ljubavi.

"Što si htjela?" izgovori upitom davno ohlađenim strujama rijeke vremena što su ih odbacile na suprotne obale. Kroz muk shvatio je ono isto bolno čuđenje nad nečim što je neupitno i sveto. Dolazila bi u njegov stan, sama, bez najave, i sjedila kraj prozora gledajući nebo, ptice i krovove grada. Satima bi tako šaputala oblacima, ne mareći ni za što, jednostavno sretna što dijele isti prostor i dišu isti zrak. A on bi, vještak, dobacujući joj katkad neku veselu besmislicu, koristio priliku njezina smijeha da umom slobodno zajedri njezinom jedrinom, sav zajapuren, isplažena jezika i pjenavih usta. Gladna psina kružila bi njušeći svježu hranu puti, a onda, nadvladana nesavladivom žudnjom, ustremljivala se k toplom grlu, zalijetala se u meduzavu šumu kosa u kojoj bi, za trenutak, gubio osobnost i postajao šišmiš ili hrčak. Drhtala je i grčevito mu stiskala prerevne ruke, no vrelina koju je oslobađala samo je poticala delikatni pupoljak njezina bića na rast raskošna cvijeta. Fasciniran mukom i ljepotom te preobrazbe, puštao je da plod dozrije svojim prirodnim nagonom i sam mu padne u ruke.

"Ti znaš!" izusti. Od one večeri, da, znao je. Plamičak svijeće i njihova tiha lica nad tanjurima, dok je s radija decentno migoljio končertino i zavlačio se među tople noge kraj radijatora. Srkali su iz šalica i gledali se zadivljeno, sretni u svome malom svijetu u kojemu je svaka stvar služila njihovom zajedništvu. Dirao ju je prstima stopala, a ona se samo smješila. Prije nego što je zapalio, ponudi i njoj, uz podsmijeh zbog njezine nenaviklosti. Uvlačila je i brzo ispuhivala uz komične grimase. Njegov dim postade gušći, on se naježi i zapuhne je oblakom u kojem se njezin žar razgori. Štoviše, sama je odložila nedovršenu cigaretu. Sjećao se samo topline njezinoga lica i onog elektriciteta pri dodiru usana. Sve ostalo nestalo je u končertinu što se razvijao i lomio u stavcima, obrušavao se i nicao u furioznu allegru i hitao svečanu finalu u kojemu se gubio prostor i ledjelo vrijeme. Poput kamenih statua božanstava, i njihovi isprepleteni udovi kao da su oduvijek bili takvi.

"Gotovo je, davno..." promrsi on suho. Možda je sudbina velikih ljubavi doista predvidiva i možda je ljepota doista korijen tuge. No, za najboljih dana plamenovi njihove sreće lizali su lice svijeta i strašili ga svojom vrelom hlepnjom. Ništa ih nije moglo obuzdati: noći su postajale dani, a svjetla podneva - užarena sunca. Snijeg se topio još u nebu, a kiša ih je hladila na pustom trgu, u euforičnom tangu prevrelih strasti. Opijeni ljubavlju bauljali su svijetom tražeći slične, našavši ih tek ponekad u strofama starih i notama iz davnina. I tako sami, dogorjeli od siline i malaksali
od žestine, tražili su svjetlo i okrepu u utjehi rajskih bića. Zbunjeni, peli bi se na vrhove strmina i padali omamljeni vinom ili svetim dimom. Ugruvani i satrveni, kleli bi se u svoju čistoću i bacali blato na drugo. Ona bi plakala satima, a on šutio, zagledan u prazninu koja ih je sve više dijelila. Žar vatre prometnuo se u prokletstvo lomače. Nevina je postala vještica, a zavodnik - inkvizitor. Njezini jecaji samo su potvrđivali presudu: bespovratno progonstvo u indiferentnost pepela.

"Nikada!" zadrhti kroz žicu njezin otpor sudbini. Nakon tolikih godina njezina bezuvjetna predanost ostala je stisnuta u srcu, obložena štitom boli. Nošena brižno kroz olujne nedaće i hirove iskušenja, ostala je nekorumpirana i čista s jedva osjetnim pridahom tuge. Kroz mnoštvo racionalizacija uvijek je uspješno dolazio do istoga zaključka o neminovnosti rastanka, no..... Taj trepetavi žar, koji je samo čeznuo za njegovim daškom da ponovno zaplamti sjajem fatalne ljubavi, taj žar, u njemu davno ugašen i zatrt u pepelu uspomena, ipak ga je sramio svojom skromnom i čistom toplinom. Neugodne upite je li uopće vrijedan takve ljubavi smirivao je protuupitom je li to uopće ljubav ili tek ovisnička atrofija srasla u nesposobnosti prihvaćanja bolne raznolikosti svijeta. Plašio se te siline njezinog bića da, unatoč onakvom strašnom brodolomu, u njemu i dalje gleda vjerodostojnog kapetana. I sada, kada je naoko u stabilnim vodama braka, s onim tko ju voli pouzdanije i duže, zašto još uvijek naziva onako iznenada, bez povoda, s malo riječi i dugim stankama tišine kroz koje se valjaju šumni valovi davne prošlosti? Sve je ionako drukčije, on sam, vrijeme, ljudi...
Sva ta iskustva, ponekad bolna do granica podnošenja, redovito spravljana u arhiv zatomljenih slika, učinila su ga razboritijim prema negdašnjim projekcijama. No, tvrdi otpor svijeta, ukrućen na pleksusu, prekrio je i radosno treptajuću zonu srca.
Prestao je biti mlad i s nekom uzvišenom nostalgijom promatrao je potmulo udrušavanje svoga nekoć blistavog sustava vrednota.

"Zbogom!" bilo je sve što je mogao reći prije nego što je spustio slušalicu. U trenutku u tom potezu kao da je bila sadržana i odlučnost konačna presijecanja njezinih spona kojima ga je obavijala. Ili je to, i ovaj puta, samo uzaludan blef koji će njezina raskošna intuicija lako otkriti? Sada, sam sa sobom, u svomu miru, zaokružen u svojoj mudrosti i iskustvu, možda čak i na pragu onog duhovnog samozadovoljstva koje otvara vrata vječnosti, mogao je ipak u srcu nazreti dašak sjetne tuge. I pitanje za koje je znao da nema spreman odgovor: "Nije li i njezina ljubav djelić Božjeg samopodarenja, one čiste predanosti koje je on često bio objekt, a gotovo nikada subjekt?" Možda je tu i granica njegove svijesti koja se koprca u nemoći da transcendira granice svoga ekspandiranoga ega. Nije se, doduše, zanosio snagom svoga genija, ali čime se uopće zanosio? Idejom? Skeptik! Ljubavlju? Asket! Bogom? Razmetnik sa srčanom manom! Bio je zapravo siromah koji je mogao, gotovo perverzno, uživati u jalovosti pepela nastala na ognju potrošena života. Ostao je sam, ponosan u svomu jadu i pouzdan u neizvjesnu nadu da će pravi život tek biti.
A dotle.....

Vrati se knjizi koju je držao na krilu, na početak lista. Znao je da će uskovitlanim mislima trebati još neko vrijeme da se skupe i fokusiraju na protok riječi i logiku smisla.
Njezin glas uskoro će nestati iz uma, pokriven zvukovljem nekog drugog koncerta, a novonastale pukotine bit će opet slijepljene razumskom apologijom. Ostat će kao samotni vrhunac u okružju oblaka, pod dalekim suncem, iznad nedokučenoga tla.