bramana.org - književnost - Grad u Nebu

GRAD U NEBU

	Novi radovi

	"Strategija Pitona"

	"Urbs Dei"

	"Grad u Nebu"

	"Ljubav je Igra na Žici"

	"Paunovo Perje"

	Impresije

Osveta ostavljene

Gledala ga je kako zadovoljno trepće, dok je žudno srkao kavu. U razmacima hvalio je njezino umijeće pripremanja i pokušavao se prisjetiti nekih dobrih, zajedničkih trenutaka koje su imali za trpezom.

Ponudi mu i kolačiće i on, već nakon prvog zalogaja, utone u laganu euforiju.

"Čarobno! Kao nekada......i još bolje!"

I onda doda manirom hedonist-mudrijaša:

"Ili su mi možda, nakon tolike odvojenosti, tvoji kiflići slađi nego ikada?"

Ostao je isti potkoženi uživalac, s onom istom filozofijom koju je nekada tako vješto rabio da opravda svoje užitke. No, s ovim sijedim izdancima ponad uha i naboranim modrilom ispod očiju zvučao je usiljeno, pomalo i gadljivo. Stari šarm je hlapio, mudrost nije sazrjela.

Posegne za kutijom, no on brzo izvadi svoj tvrdi Marlboro. Uvijek ga je pušio, čak i u neimaštini. Ponosno ponudi kao da time potvrđuje svoju postojanost i privrženost standardu.

"Ah!" izusti, premda joj je bilo smiješno to nastojanje da kroz takve beznačajnosti oživi neke zajedničke vezanosti.

On se mangupski nasmiješi i napravi grimasu kao, evo, nije on kriv što je privrženost najboljemu temeljna odrednica njegova bića. Dok je prinosio plamen, gledao ju je pogledom koji je trebao biti prožet nježnošću i skrbi istodobno.

"To je ta formula osvajača koja nepogrešivo otvara srca glupavih žena!" pomisli i, uz smiješak, otpuhne snažan dim prema njemu.

Oprezno ju je pokušavao odrediti. Ništa od laka plijena u zamci jeftinih sentimenata koji bi mogli biti neko privremeno blago utočište u porazu njegovog, no mislio je njezinoga života. Godine su prošle, ona je drukčija, a on je isti s dodatnim teretom krivnje, koju je nastojao nositi tako da se ne vidi.

U mučnim stankama koje je namjerno produžavala, opasnost suočavanja s nekim od
onih pitanja rasla je svakim trenutkom i ona je hvatala nervozne trzaje njegova tijela i uma.

Da ne pokvari igru prije kraja, nagna ga da govori o sebi, što on jedva dočeka. Znala je da neće skoro stati - volio se hvalisati pred njom, to je bio dio njegova stila, a sada je imao i razlog više. Slušala ga je tek površno; više pozornosti posvetila jenjegovoj nesuzdržanoj gestikulaciji, nerazmjeru između jakih akcentiranja i slabašnih ideja izraženih kroz fraze iza kojih je stajala jalova praznina.
U jednom trenutku, tumačeći neku zgodu koju je smatrao značajnom i šaljivom, toliko se uživio u svoje veličanje da joj se učini poput velikog žapca, poglavice praznoglavaca. Nasmije se tome, a ovaj to shvati kao svoj uspjeh, konačno odleđivanje, te nastavi s napuhavanjem. To ju još više nasmije i on lukavo iskoristi priliku da joj se približi. Poznavao je dobro vrijednost oslobađajućeg ženskog smijeha. Znao je da u ovoj partiji na svoj servis može dobiti samo izlaskom na mrežu.

Sjene probančenih noći zatamnile su mu lice, a muklo glodanje poroka rilo je termitski iza fasade koja je držala samo konturu negdašnjega sklada. Oči, nekada pune iskričavih zanosa, sada su mutni odraz duše koja boluje od obmane da je sreća stalno dostupna.

Žalila ga je, no to je bila dubina. Na površini, u punoj snazi iluzije, galopirao je polukrvni pastuh pohote spreman za još jednu lažiranu pobjedničku trku.

Sada se utišao, gotovo do šapta. Pognut, afektrajućim glasom dražio ju je patetikom svojih kriza i boli, onom istom kojoj je toliko puta nasjedala pobuđena majčinskim nagnućem, nikada posve odsutnim iz ljubavnog odnosa. Slušala je, ne riječi, nego tu laž koja se uvijala poput zmije i tražila svoj put do njezina srca, da bi, jednom ugniježđena, u mračnom miru svoje zloće, bila spremna zarinuti svoje otrovne šiljke u najmekši dio bića.

U toj boli koju joj je nanio, zapanjena snagom svoje vezanosti, tresla se poput ranjene zvijeri. Osjećaj bešćutne praznine nadomještao je komad otkinuta bića; sama u hladnu svijetu nije mogla prihvatiti da više nema topline tijela, ruku što je žudno čuvahu od sablasnih sumnji.

Predana svome snu, znala je samo njega; život je počinjao i završavao se njime. Iznuren i bolestan um tonuo je u ambis. Njegova slika i tablete stajali su zajedno na ormariću.

Oporavak je trajao dugo. Izraslo iz utišana očaja, beznađe je carevalo njezinim klonulim bićem. Dani su prolazili u varljivim pokušajima zaborava, a noći u naviranjima uspomena čije su se sladostrasti rasplinjavale u hladnim jutarnjim buđenjima.

Vrijeme koje ne mari ni za što, pa ni za naše boli, pomelo je dio krcata inventara, a potreba za smislom usmjerila ju je k tisućama malih, svagdašnjih stvari. Vrela magma osjećaja skrutila se i postala tvrdo lice neke druge osobe. I ljudi, i svijet, i sunce, i zrak...sve je bilo drukčije, oskudnije, ali jasnije i određenije. Bez obzira na površnu lakoću kojom je živjela, pri dnu srca ostao je kristaliziran trn prkosa koji bi, u nepredvidljivim agonijama uma, zapekao paklenim jarom.

A on ga je slutio i plašio se. Njihove odnekada bliske, sada već i prožete aure, prenosile su svoje fine poruke. Htio je njezino tijelo, tražio je iskupljenje kroz
sjedinjenje. Osjećala je razotkrivajuću vrelinu pogleda i hipnotičku moć glasa obuzeta muškarca. Molbom i prikrivenom ucjenom, afektacijom i strahom zagrnutim u laskanje, propinjao se pred završni napad.
Čekao je samo njezin najmanji znak.

Bio je jadan, onako napuhan i uspuhan jeftinom strasti, glupav u htijenju za olakim oprostom. Uvijek je tako rješavao probleme: vraćao ih na sirovu razinu tijela i tamo ih mrsio u neraspletivo predivo žudnje. Ona je pristajala shrvana istom željom da mučninu sumnji zatomi u užitku, ostavljujući si tek neizvjesnu nadu da će vrijeme učiniti svoje.

Mogla ga je ohladiti svojom čašom vode, ili ga otpuhati samo jednim ubodom pogleda. Mogla ga je pustiti da još malo cvili, a onda mu reći da se nosi. No osjećala se dovoljno jakom da ide do kraja. Unatoč onoj, nakon toliko vremena, opet živoj drhtavici što ju je prožimala kroz vrela strujanja, bila je mirna i obuzdana.

To i nije bio predumišljaj: ruka se sama pokrenula i uhvatila ga za glavu. On ju zaroni u njezine grudi uz dugi uzdah - jecaj. Streloviti blijesak prožme joj tijelo i ona gotovo obamre. Prepuštena redoslijedu koji se nikada ne mijenja, udubljena u užitak, crpeći svaku silnicu njegove energije, istodobno odvojena od njega, otpuštala je neka davna zatomljenja kroz duboke i skladne izdisaje. Toplina njegovoga tijela, nadražujuća brada što se spuštala od njezina vrata ožive nove valove ekstaze; prepoznala je njegov miris, mehaniku pokreta, iste lutajuće ruke... On je radio poput precizna stroja; bio je u grču, no to ju ne zasmeta. Zarine mu nokte u leđa i on, podboden njezinom voljom,
zahropta i zatuli njezino ime. Stabilna, napola umrtvljena od slasti, osjećala je samo sunce ponad glave. Iza zatvorenih očiju buktio je oganj koji se stupnjevito stao širiti tijelom. U silnom proplamsaju, kada se niz njegovih pokreta stopi u jedan trajan, ta jara izbije na oči kao suze, kroz usta kao vreli dah, kroz pore kao topla vlaga.

On je dahtao; ležali su onako slijepljeni, dok je njezina samosvijest posve utonula u prazninu. U tom stanju, lišena htijenja, misli ili osjećaja, lebdjela je kao rasplinuti entitet, bestjelesna i slobodna od svega.

Prenu je njegovo dozivanje, lagani dodiri, strujanje prstiju kroz kosu i hladnoća koja od stopala krene nagore. Šaputao je nešto nerazumljivo. Rubovi stvari još su titrali u svojim aurama što su se polako gasile. Osjeti nelagodu hladna znoja, vlažnih nogu i
vonja izlučevina.

Šutio je čekajući da ona kaže nešto. Lagano zujanje se utiša i ona okrene glavu. Možda ponešto i oplemenjene tim uzletom, njegove su oči molećivo čekale. Ličio je psu koji čeka pohvalu za svoj bespotrebni lavež.

Ustane i ogrne se svojim frotirnim ogrtačem. Priđe stolu i zapali cigaretu. On je ležao i gledao ju. Zapita ju nešto, no ona samo odmahne glavom. Udisala je duboko i gledala kroz prozor u daljinu. Čekala je i on, napokon, shvati i krene se oblačiti. Činio je to polako, umornim, gotovo staračkim pokretima, tražeći razbacane dijelove odjeće. U jednom trenutku ne izdrži već onakav, još u gaćama, zapita ju hoće li se još koji puta vidjeti.

Nezaustavljivi smijeh provali iz nje gejzirskom žestinom i zapljusne prostor, njega, prodre kroz prozor na ulicu, u samo nebo. Potpuno obuzeta smijehom, koji bi se samo
pojačavao čim bi joj pogled pao na njega, grčila se i svijala, dok je on stajao ukočeno, onako tupav i ponižen.

U momentu joj nestade daha, zagrcne i kašljajući, uz isprekidani smijeh uđe u kupaonicu. Stane pred ogledalo čekajući da ju prođe grebanje u grlu.

Zagleda se u oči nateklih i rumenih rubova kapaka, u oči vlažnih tuga i suhih radosti, u jedan život, u vrijeme urezano iznad i ispod njih, otisnuto pečatima svih patnji u duši čiji umor se nije dao sakriti. Smijeh je polako jenjavao, gušeći se u pridošlim jecajima koji su kidali jednu duboku bol i trzajima je izbacivali kroz suze u slivnik,
u vrtlog, u nepovrat.

Skine se i stupi pod mlaz. Upijala je, svakom porom, blagotvornu moć vode. Klonule energije se obnavljahu; slušala je postojan šum i postajala čista i laka. Utrlja šampon zadovoljna oživljujućim mirisom. Gladila je kožu uživajući u glatkoj pjeni.
Upijala je vrelu snagu i prepuštala se njezinoj omami.

Začu kako u hodniku otvara vrata. Neko je vrijeme oklijevao prije nego što ih zalupi za sobom.

Napokon se odluči izaći. Kupaonica je, poput saune, bila ispunjena parom. Stavi na sebe čisti ogrtač. Vrati se u sobu i uključi sušilo. Snažni vrući zrak ulazio joj je u nosnice zajedno s mirisom šampona.

Stajala je iza zavjese i gledala kako odlazi. Hodao je pognut, ne dižući pogled k prozoru. Sunce je već ozbiljno zapadalo i puštalo sumraku da se uvlači u prostor i
u navike stanara okolnih zgrada koji stadoše paliti svoju kućnu rasvjetu. I ulične svjetiljke zatitrahu svojim još bljedunjavim sjajem, tvoreći tako male oaze u sve širim prevjesima polutame. U jednom od tih predjela sjena on joj se, napokon, izgubi iz vida.