bramana.org - književnost - Grad u Nebu

GRAD U NEBU

	Novi radovi

	"Strategija Pitona"

	"Urbs Dei"

	"Grad u Nebu"

	"Ljubav je Igra na Žici"

	"Paunovo Perje"

	Impresije

Čovjek sa Šeširom

Ova ulica pamti svoje prolaznike: dokone, zamišljene šetače, djevojke u treperavim izlozima, mangupe u loptalačkim maštarijama.... Njihove sjenke i odraze i nakon mnogih ljeta čuva u pamćenju pročelja, u zrcalastim oknima i tajanstvenim vežama, gdje duhovi stanara, što negda mudrovahu u dubinama njezinih ćelija, sada lebde hranjeni sjetom uspomena.

Ona pamti neprebrojna svjetla ugasla u tami hodnika vremena; sudbine svagdašnje i neobične. Ponekad, hirovito ili u dragosti, kroz bljesak uličnih svjetiljki, u nepovratnu srazu sjena, kreira privid davnih egzistencija: lik umorna ratnika ili par u naponu ljubavi - život za trenutak zastao u oku začuđena voajera u formi izgubljenih tijela, a onda, šum vjetra odnosi tihi uzdah za onim nekad što neće više biti nikad.

"To su samo projekcije"- čujem glas, ali uzalud. Ako njega iz kolopleta sjena za trenutak ozbiljuje snaga moje fascinacije, onda je tek lik osobne legende.

"No, zar ne vidiš?"- uzvratih priseban. Ova ekstatična aura svojim linijama gibanja plete fino duhovno tkanje, pa ulice grada kao uzletišta njegove neumrlosti, postaju područja nebeske lakoće bivanja.

Ulica ga je voljela i zadržala svojim, kao i sve one kroz koje je prošetavao i plodio ih snagom svojih refleksija. Šarmirane njegovom smjelom samostojnošću one su ga voljele i otkrivale mu svoja njedra, svoje tajne prolaze i povjerljive kutke. A on ih je pohodio vjerno svake noći, jednu za drugom i dijelio s njima diskretan zanos ljubavi.

Zatjecao bih ga u tim razmjenama, ukipljena ispod nekog fenjera, kako osluškuje samo njemu čujan šapat ili kako pogledom prati igru oblika streha pod pokrovom od neba. U intimi noći, iz skrovitosti srca trubadara pjevao je, a zvijezde, mjesec, oblaci ili tek tiha pročelja, slušali bi ga smješeći se.

Kao vječiti lutalica - neposluh prijateljevao je i s povjetarcem koji je, dolazeći s udaljenih gorja, propuhivao uličice i smrknuta lica građana. Od njega je, valjda,
poprimio tu nehajnost kao i sposobnost da istodobno bude primjećen na više mjesta.

Danju, onako stasit i uspravan, polako se prošetavao Trgom, nezainteresiran za dramatična gibanja uposlena grada. A noću, u tihim uličicama staroga dijela, gdje su rijetke lanterne samo prikrivale opću prevlast mraka, tu bi ga u hodu utonula u misli, odavao tek obris njegovog čuvenog šešira.

Nosio ga je ponosno, ne oholo poput krune. Izložen elementima s kojima se nosio njegov je klobuk istodobno upijao i pohranjivao energetska zračenja neba: čistu silu sunca u bijelom panami, moć mrkih oblaka u sivom pikadiliju.
Širok obod kao da je ocrtavao svetačko zlatokružje. Ispod, sjena preko očiju samo je isticala njihov prigušen žar.

A taj žar bio je fatalno privlačan za radoznale mušice što su neumno ulijetale u njegov kobni zov. Poput vještaka, kružio bi rukama ponad njihovih glava u napregnutoj koncentraciji da bi usred potpunoga muka, u onom neponovljivom trenutku posvemašnje uzajamnosti - prasnulo ludilo i neodoljivi smijeh provalio bi cijelim prostorom kavane. Djevojke su se svijale poput zrela klasja i grčile se jecajući a on je, u bljesku lucidnosti, u jednom momentu samo nadigao obrve i napola otvorio usta....
To je bilo dovoljno za novu erupciju čija snaga je zapljusnula tolikom žestinom da su i oni najudaljeniji stolovi dobili svoja ozarena lica.

Omamljena od vrelih zapuha njegova genija, poneka od njih oteturala bi oslonjena na njegovo rame da udahne svježega zraka i da primi dodatnu dozu životne prane što bi ju nesebično dijelio kroz usta i tijelo.

Nedostatno bi bilo reći da je bio lijep: kao što je muževna odlučnost probijala iz njegove faraonske brade, tako je i vrckav duh iskrio iz očiju koje su svojim neprozirnim dubinama nudile nagovještaje razotkrivenih tajni. Objedinjena dvojstva i potpun u njihovu iskazu sličio je na nekog od davnih polubogova koji su hodali zemljom, uspravni i ponosni na svoju moć i ljepotu, istodobno svjesni da je iznad onaj koji propisuje zakon.

A on ga je znao, i živio po svome profinjenome sluhu kojim je zaprimao rezonantne simbole i poruke koje je transformirao kroz kretnje, misli, govor...
Činilo se da živi bez otpora i onaj vanjski slomio se pred predanošću nutarnjemu pozivu koji je spontano slijedio.

No, ta lakoća postojanja, vidljiva prostim okom kao sklad bezbrižne igre duše i tijela, iskala je skroviti napor u nikad umirenoj čežnji za perfekcijom. Sati, dani provedeni za spisima čiji su sami naslovi zbunjivali moj um, bili su posvećeni žrtvi koju je revno prinašao u hramu gradske čitaonice. Bacao bih povremeno pogled iz svoga odvojka prema njemu i njegovoj hrpi, a onda nepoazice, koristio njegove pauze da ih ovlaš prelistam. Kasnije, pokušavajući ih čitati, mislim da sam više slijedio putanje njegovih ideja koje su nitima ostale vezane uz stranice, nego što bih pamtio autorovu misao. Nisam bio siguran je li to ispravno jer težio sam svojoj autonomiji i pravu na različitost. No danas, prisjećajući se tih knjiga ili čak ponovno ih čitajući, svjestan sam da su to bili neobični časovi uznesenosti, kada su neumitna logika i tvrda misao dobivali svoj pandan u čistoj životnoj radosti, interpretaciji koliko nenadanoj toliko i divnoj.

Svoje znanje nosio je nehajno kao i odjeću na sebi, premda ju je očito, vrlo pomno birao. U rijetkim raspravama kojima sam bio nazočan u kazališnom klubu, oponentima je dopuštao da tuku baražnom vatrom argumenata i onda, u silovitu maršu zabadaju svoje zastave na hrpe vlastitih ruševina. Njegov smijeh, koji je izvirao iz srca, bio je nelogičan i zbunjujući; njihovu je pohlepu gušio ironijom a oholost jednostavnošću. Stvarni je gospodar ionako bio onkraj svega toga. Nezainteresiran, transcendentalan, igrao se svojim zvjezdicama i suncima.

A on, sin, stremio mu je i u društvu nebeskih opojnika za koje se pričalo da mogu kreirati svoje zasebne svijetove, po volji u njima ostajati i vraćati se preobraženi. Njihova rijetko viđena lica nosila su ispod očiju umor dugonoćnih kalvarija u kojima bi duša, oslobađajući se muke tijela, doživljavala svoje prigušene ekstaze.
U nedjeljna jutra, kada je grad snio pod mističnim plaštom, oni bi izranjali iz magle hodajući besciljno premda su im izrazi lica ukazivali na najdublju usredotočenost.

U osvite, pod još blagim zrakama i još tihim krošnjama, slazio je dugim i polakim tijekom u svoje skrovito suterensko izvorište, u mir dubine svijesti gdje je jezgra jastva, čista i nevina duša, prebivala upredena u svjetlosno tkanje božjih niti i konaca tame i zaborava. Utonuo u snoviti samadhi, primao je iscjeljujuće moći kroz vrtloge što su ih nad njim stvarala elementarna bića.

A kada bi izronio, pomalo još mutan od sraza svjetla i mraka, otvarao je danu svoje lice i tijelo. Odmorni udovi sami bi stali slijediti svoj radosni ritam i plemeniti prostor skladom pokreta. Površnom oku oni bi izmicali svojom zatajnom simbolikom; njegova prirođena elegancija dražila je nervus aestheticus tek u rijetka arbitera.
Ali na podijumu, u okruženju priprostih, mehanici podvrgnutih volja, njegova spontanost strujila je poletom zemaljske radosti, a lakoća gibanja mudrim duhom nebeskog; svojom ritmikom i formom nizovi kao da su korenspodirali s gibanjem zvijezda, strmim letom ptica i treperenjem anđela. Svaka gesta bila je dio obredna čina kojim je, u zanosu, sebe prinosio na oltar ljepote. Ni lelujave ruke djevojaka što su čarale zrakom, niti njihove raspuštene kose nisu ga mogle vezati. Valjda ga je samo još tvrdi otpor tkiva i kostiju priječio da ne prhne u nebo.

Danas, nakon tegobnih zrenja i strpljivih refleksija kada sumnje i kolebanja čine tek dio moje prošlosti, spreman sam vjerovati u njegovo poslanje kojega mi je poruku podario jedne davne večeri kroz pogled čija je stravična ljepota zanavijek ostala otisnuta u najskrovitijem kutku moga srca. Otada je i on u njemu i nikada neće izaći osim u onim svojim veselim izletima kada mi se nepredvidivo očituje u svojoj izvornoj, dragoj formi.

Njega više nema. Nestao je, naprosto, barem iz ove sfere kojoj smo zbog duhovnog sljepila tako očajnički predani. Možda je, doista, uteg propisane sudbine toliko olakšao da se, slobodan od uzročnih spona, uzvinuo od zemaljske ravni. Ljubimac vila, prijatelj anđela, sluga neznanih svetaca i duša božja... Svatko ga je mogao uzeti k sebi.

A puste ulice uzdišu jer njihovo je sjećanje dublje i trajnije od ljubavnih uspomena žena. One su ga zadržale u eteričnoj formi viteza lutalice i od siline dragosti pokazuju ga ponekad začuđenu svijetu.

Grad, taj kozmodrom duša uvijek otvorena neba, prima i šalje svoje neumorne, preznatiželjne putnike na njihova sudbinska putovanja. Umiranja i rađanja tek su artefakti disanja njegovih ogromnih pluća. U toj kozmoreciklaži vlasnik čudesnog šešira nije sagoren.U drevnom poretku ulica i trgova ostao je spiritus movens lucidnih gibanja. Kao lutajući fantom bludi gradom i spopada žitelje slobodom.